Poslednjih mjeseci jako puno se govori o suočavanju čovječanstva s novim koronavirusom i izazovima koje nosi sa sobom. Međutim, o nekim kategorijama osoba s invaliditetom se uopšte ne govori, o nekima možda i ne zna. U ovom tekstu govorimo o osobama koje istovremeno imaju oštećenje sluha i vida, a o njima u Crnoj Gori nikada ne čujemo skoro ništa. 

U nastavku objavljujemo preporuke UNICEF-a o tome šta je sve potrebno imati u vidu i uključiti prilikom rada s djecom i mladima s invaliditetom u trenutnoj situaciji pandemije novog koronavirusa. 

Razumljivo je da je roditeljima sada posebno teško i da roditeljstvo u situaciji karantina, online nastave, nemogućnosti izlaska djece (koja imaju prirodnu potrebu za kretanjem) iz kuće, samoizolacije, moguće bolesti, kraha privrede, gubitka prihoda, nesigurnosti radnog mjesta, finansijskih problema…

Tim za ranu intervenciju Amimoni, Grčka objavio je smjernice za rad s djecom i mladima s invaliditetom koje mogu poslužiti svim pružaocima usluga, ali i porodicama, koje donosimo u nastavku. 

S djecom kao i u svakoj drugoj situaciji tako i u ovoj treba razgovarati. Ajde da za početak objasnimo šta znači razgovarati. Znate, roditelji često kažu „ma razgovaramo mi sa njim stalno“ misleći pod time „kažemo mi njemu, savjetujemo ga…“ No, to nije razgovor. Razgovor je uvijek dvosmjerna komunikacija. Jedna strana nešto kaže, druga odgovori i obrnuto. S djecom je takva vrsta razmjene od još neoprocjenjivijeg značaja.

Sesar Himenez (Cesar Gimenez) otišao je u bolnicu 2003. zbog glavobolje koja je rezultirala da je nekoliko mjeseci kasnije nastupilo teško oštećenjo mozga.