Rijetko kada mi se dešavalo da i prije samog početka pisanja nekog teksta u glavi već imam njegov naslov - Iza ogledala.
Danima unazad već mi se u mislima vrzmaju ove dvije riječi i počinjem da razmišljam zapravo koliko mi kao individue, ličnosti živimo život iza nekog „ogledala“. Iza naših istinskih misli, želja, htjenja, onoga što mi zaista jesmo ili ono što želimo biti, čemu stremimo, čemu se nadamo. I tako se misli ređaju.. a zapravo situacija hajmo reći u praksi, u životu, kao god je potpuno drugačija.
Spremala sam se toga jutra da pođem na fakultet i odradim radionicu sa studentima i bila sam uzbuđena na neki način jer je to ono što ja volim da radim – živu komunikaciju sa mladim ljudima, gdje zaista vidimo kako mladi ljudi doživljavaju osobe s invaliditom, njihove reacije kada se govori o osobama s invaliditetom i tu nema mjesta omnim mislima „iza ogledala“. Ljepota.
Stižem na dogovoreno mjesto, gdje me isto tako, po dogovoru čekao čovjek srednjih godina – otvara vrata od taksija, i ja izlazim iz taksija, pružam ruku i predstavljam se – dočekuje me s rečenicom: „Ja sam mislio jedna starija osoba, pošto ste Vi s invaliditetom, a ono mlada, lijepa gospođica“, osmijehuje se, misleći da mi je uputio naljepši kompliment (ili je valjda to trebalo da zvuči kao komliment), a ja zastadoh s pitanjem: A kako to? A on će, bez mnogo razmišljanja: Pa, znate kako izgledaju osobe s invaliditetom, ono još u kolicima.. Pogledah ga i u sebi pomislih - Anđela dalje nećeš ulaziti u komunikaciju povodom započete teme razgovora..
I tako dođe potvrda svega onoga što sam danima unazad razmišljala o onome šta se dešava iza ogledala. Zapravo, ovo je još jedna od situacija koja mi je pokazala kako društvo posmatra osobe s invaliditetom ili u konkretnom žene s invaliditetom.. jer smo lijepe, a imamo invaliditet? Pa kako sad to? Da li si razmišljala da nešto promijeniš uradiš povodom ovog tvog „problema“? (Misleći na invaliditet). Često sam dobijala ovakva pitanja koja se takođe mogu uvezati sa prethodnim, odnosno shvatanjem invaliditeta kao nešto što je loše. Pri tom se bez uopšte bilo kakve dublje priče da zaključiti kao da sam ja, eto nesrećna, nezadovovoljna s tim mojim invaliditetom.. Ma da, svašta izađe iz glave čovjeka, ljudi, iza ogledala.. Previše slobode, rekla bih..
Danas je teško biti žena u našem društvu, a kao žena s invaliditetom mislim da je dodatno teže, morate dodatno da se dokazujete da radite svakodnevne obaveze kao i svi drugi. A ti drugi odmah u startu misle da ti to ne možeš. U kontekstu pomenutog, nedavno sam bila u jednu posjetu (znate ono tetke, strine i istala šira rodbina) i gledam lonac koji takođe i ja koristim, i to joj kažem, a ona iznenađena dočeka me s pitanjem, pa i ti kuvaš? Ne dolazi kao što znaš majka iz Nikšića da mi kuva.. I tako i po ovom pitanju smo kritični..
Pošto volim generalno da analiziram ljude „i prilazim im sa psihološke strane“ (ipak sam željela u prvom upisnom roku da upišem Psihologiju) razmišljala sam o tome kako po pitanju nekih drugih, takođe ličnih stvari, kao na primjer izbor partnera i tu smo nekako isključivi i rigidni da to mora biti isto osoba s invaoliditetom. Valjda zbog toga kako jer ćemo se bolje razumjeti.. I kada sam jednom prilikom govorila o ovoj temi na TV i istakla da ovo ne mora biti pravilo, i da apsolutno invaliditet nema nikakve veze s tim, ko je kakva osoba, ima nas i dobrih i loših, to nije garancija za opstanak veze ili braka, nisam naišla na razumijevanje od strane šireg auditorijuma. Pri tom je neki od komentara bio da ja na ovaj način želim da se udam.. Sigurno.. Brak je izgleda kod nas mjera uspješnog života..
I tako dok pišem ovaj tekst, sabiram sve ove situacije kao slagalicu sastavljenu iza ogledala.. koja je nažalost još uvijek prisutna u mislima većine ljudi. Većine koja misli da žena s invaliditetom ne može da obavlja ulogu domaćice, majke, supruge, koja treba da radi ono što drugi očekuju od nje, jer je to „u njenom najboljem interesu“, ili za „njeno dobra“. Od ovakvog dobra, ne može nam dobro biti. Žena koja treba da dokaže da ima pravo na izbor, slobodu, pravo na to kako će izgledati, pravo na život ... I da to je žena.
To sam ja, kao i svaka druga, samo žena, žena s invaliditetom. Ja sam sve ono što drugi nijesu očekivali da ću biti. Upravo zbog toga što sam uvijek išla za svojim mislima, ciljevima i željama, rušeči onu slagalicu u mislima drugih. To je samo ono naše „ogledalo“ koje treba da nosimo sa sobom i koji nam može biti validacija da radimo samo ono što mi želimo, ne po mjeri drugih, već po sopstvenoj mjeri.
Anđela Miličić, aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom
Napomena: Tekst je napisan u okviru projekta Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.
