Ejbilizam predstavlja ideju i uvjerenje zasnovano na pretpostavci da je tijelo bez invalidnosti favorizovano ili preferirano u odnosu na tijelo s invalidnošću. Na sličan način kao rasizam, homofobija, transfobija i seksizam,
društveni konstrukt invaliditeta pozicionira osobe s invaliditetom kao inferiornu grupu u odnosu na osobe bez invaliditeta.
Osobe s invaliditetom imaju sposobnosti po kojima se razlikuju od većine. To ne znači da minimiziramo ili zanemarujemo oštećenje, nego da uz pravu podršku svi ljudi mogu doprinijeti zajednici.
Ejbilizam se drži medicinskog modela, pri čemu su osobe definisane njihovim invaliditetom i gdje je fokus na odstupanju pojedinca od norme, umjesto na prepoznavanju individualnosti i specifičnog skupa iskustava. Jedan od problema medicinskog modela je taj što nas ohrabruju da definišemo ljude po njihovom invaliditetu, a ne da prvo vidimo tu osobu. Slično tome, audizam možemo definisati kao obezvrijeđivanje osoba s oštećenjem sluha. Primjer toga je pretpostavka da je znakovni jezik inferioran u odnosu na druge jezike ili da je kultura osoba s oštećenjem sluha inferiorna kultura.
Mitovi o invaliditetu i rodno zasnovanom nasilju prema ženama s invaliditetom diktiraju vrste usluga koje su ženama s invaliditetom na raspolaganju i koje su im pristupačne. Na primjer, ograničen pristup informacijama o seksualnom zdravlju zasnovan je na uvjerenju da žene s invaliditetom neće biti seksualno aktivne, i da stoga ne trebaju im pouzdane informacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. To povećava rizik od seksualnog i fizičkog nasilja.
Ejbilizam značajno utiče na raspravu o eutanaziji i osobama s invaliditetom, i nedavno je dobilo veliku medijsku pažnju. U Kvebeku su se organizacije osoba s invaliditetom ujedinile kako bi se suprotstavile legalizaciji eutanazije. Naše društvo je fobično prema invaliditetu i ne vidi vrijednost življenja s invaliditetom. Ejbilizam kao oblik nasilja javlja se kad neko ko živi s invaliditetom odluči da prekine svoj život, a ta odluka se ne smatra suicidom. U svim drugim slučajevima, aktivno se zalažemo za prevenciju suicida. Ejbilistička i seksistička uvjerenja utiču na način na koji procjenjujemo i vrijednujemo živote drugih: društvo češće živote žena s invaliditetom procjenjuje kao živote koji nisu vrijedni življenja.
Ejbilizam kao oblik nasilja često se ispoljava u odlukama koje se odnose na produžavanje ili spašavanje nečijeg života. Osobe s invaliditetom često su primorane da potpišu, na primjer, ako odbijaju tretman ili operaciju koja će im poboljšati kvalitet života ili ga produžiti, što naročito dolazi do izražaja u uslovima ograničenog pristupa zdravstvenoj zaštiti ili kada su medicinski resursi ograničeni. Kad posmatramo živote žena s invaliditetom i odluke koje direktno utiču na njih, ključno je shvatiti da su one često zapostavljene i unutar sopstvenih porodica, koje ih vide kao teret, posebno kad žena ne ispunjava rodne stereotipe o tome šta uopšte znači biti žensko u našoj kulturi. Osnovna poruka koja se odnosi na potpomognuto samoubistvo i uskraćivanje medicinske njege ženi s invaliditetom samo je odraz većih sistemskih predrasuda i drugih barijera koje utiču na percepciju o tome čiji se život vrijednuje, a ujedno utiče i na to ko zapravo ima odgovornost da odluči o tome da se nečiji život okonča, kao i na način kako se takve odluke donose. Binarni odnos između osoba sa i bez invaliditeta stvara dihotomiju: slavljenje suicida naspram njegove prevencije. Pravo pitanje je: – Ko ima korist? Da li je to žena s invaliditetom, ili njeni pružaoci usluga i država?
Mitovi i realnost
Mit: Žene s invaliditetom vide se kao seksualno nepoželjne ili aseksualne, i ne mogu biti seksualno zlostavljane.
Činjenica: Preko 80% žena s invaliditetom doživi seksualno nasilje tokom života. Seksualno nasilje se odnosi na moć i kontrolu, a ne na seksualnu privlačnost i poželjnost žrtve.
Mit: Autoriteti su uvijek voljni da podrže ženu s invaliditetom kad prijavi nasilje.
Činjenica: Sistem ženama s invaliditetom često osporava kredibilitet, smatra ih nepouzdanim kad svjedoče ili iznose dokaze, naročito ako je riječ o ženama koje su preživjele povrede mozga, imaju kognitivni invaliditet ili poteškoće sa mentalnim zdravljem.
Mit: Žene s invaliditetom najčešće zlostavljaju nepoznati ljudi, niko ko svoj život posveti brizi za nekoga ne može biti zlostavljač.
Činjenica: Nasilnici su najčešće članovi porodice, intimni partneri, vršnjaci, medicinski profesionalci, osoblje u institucijama, socijalni radnici, a mogu biti i muškarci ili žene.
Prepreke pri otkrivanju i pristupu podršci
Sve žene imaju strah za otkrivanjem zlostavljanja, na primjer – Sramota je reći!. Neke prepreke su povezane sa statusom u društvu i ličnim iskustvom a neke žene s invaliditetom mogu imati neke barijere kao što su neznanje da je ono što su doživjeli zlostavljanje, neznanje gdje potražiti pomoć, nedostatak pristupačnosti usluga, nedostatak novca, nepristupačan prevoz da se pristupi uslugama u zajednici, ne vjeruju ili im se zlostavljanje svede na minimum, potrebna im je „podrška“ koju pruža zlostavljač itd.
S engleskog prevela i pripremila: Elmira Redžepagić
Izvor: http://www.vawlearningnetwork.ca/
