Kad se osvrnem na djetinjstvo i mladost, posebno na dane provedene u Maloj banji, sjećanja su ispunjena toplinom, prijateljstvima i svakodnevnim radostima koje su tada činile moj svijet. Tamo sam okružena doktorima, sestrama i terapeutima, svakog dana prolazila kroz vježbe i tretmane, ali i noćne šetnje i druženja sa ostalima.
Sve je bilo jednostavno i lijepo. Imala sam svoju rutinu, ljude koji su me podržavali i prostor u kojem sam se osjećala prihvaćeno. Mala banja nije bila samo mjesto za liječenje; bila je moj dom, moj svijet u kojem sam rasla i učila.
Sve se promijenilo prije otprilike dvije godine, kada sam, sa 22 godine, otišla u Veliku banju. Tamo su me smjestili na odjeljenje za nepokretne. Razumijem zašto, zbog mog zdrastvenog stanja, ljekari su procijenili da je to najbolje mjesto za mene. Ali taj prelaz nije bio lak. Kad sam došla, doktorka fizijatar koja je brinula o meni preporučila je pregled nutricioniste. Nutricionista je obavila pregled i počela da me savjetuje šta smijem, a šta ne smijem da jedem. Sjećam se da sam joj govorila koje namirnice volim, a koje ne na primjer, volim kuvani kupus, ali ne i salatu. Ipak, ona je insistirala da u ishrani imam samo salatu, što mi je bilo teško da prihvatim.
Kasnije, doktorka fizijatar je izrekla još zabrana, zaključila je da ne mogu da idem na more, što je nešto što sam oduvijek obožavala. Pored toga, rekla mi je da ne smijem ni da izlazim iz samog prostora banje, čak ni u dvorište. Zamislite samo biti zatvoren kao u kavezu, kada vam je jedina želja da osjetite slobodu, da se prošetate ili da odete do mora koje toliko volite.
Još jedan dio koji me je povrijedio tiče se mojih ličnih stvari i novca Rečeno mi je da ne mogu da držim svoje pare i stvari kod sebe u sobi, jer vrata ne mogu da se zaključavaju na odjeljenju za nepokretne. Ponudili su mi da ostavim novac kod sestre, ili na recepciji. Iako imam 22 godine i potpuno sam sposobna da vodim računa o sebi i svojim stvarima, tretirali su me kao dijete koje ne može da se brine o sopstvenom novcu. To je bio još jedan dokaz koliko su me ograničavali, ne samo fizički, već i u ličnoj autonomiji.
Doktor i doktorica su pokušavali su da me nagovore da ostanem na tom odjeljenju. Doktor, koji me je tada poznavao manje od minut, rekao da sam nekulturna. Nakon što je to rekao otišla sam kući. Možda su drugi vidjeli samo moj invaliditet, ali ja sam znala koliko vrijedim i koliko mogu. Nisam htjela da dozvolim da me definišu moja ograničenja, niti da me sputavaju pravila i zabrane koje nisu razumljive i koje me nisu štitile, već su me sputavale.
Ova priča nije samo moj lični doživljaj. Ona je glas svih nas koji se suočavamo sa predrasudama, ograničenjima i nepravdom, ali i glas snage i otpornosti. Naučila sam da možemo ostati svoji, možemo se boriti i tražiti svoje mjesto pod suncem. Moj invaliditet nije prepreka da živim punim životom, da donosim odluke i da vjerujem u sebe.
Angela Jovović, osoba s invaliditetom
Napomena: Tekst je napisan u okviru projekta Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.
