Koliko samo u životu izbora moramo da napravimo. Neke načinimo jer mi tako želimo, neke jer vrijeme tako nalaže… I svejedno nam nikada ne padaju sasvim lako. I to je u redu!
Međutim, zamislite kako je kada vas život ne pita apsolutno ništa. Samo se dogodi. Odvije. Zada hiljadu i jedan udarac koji, ako preživiš, zahvalan si jer si i dalje tu.
Tako bih opisala put bilo koga ko je na neki način poseban. Ne volim reći "drugačiji", ali poseban – sasvim sigurno.
Neko od nas još nije napravio prve korake. Neko još nije pustio glas, niti je izgovorio prve riječi. Ima i onih koji vezice na patikama vežu jednom rukom, zato što nemaju u potpunosti razvijene ekstremitete.
Ima nas, i biće nas! Svakim danom sve više. I ne – nama nije najteže, nije ni sasvim lako. Ali kome to pa jeste lako? Život teče i dešava se. Sve je, samo ne ravna linija. Šta više, uvijek je uzburkan i neizvjestan. Zato je, valjda, i lijep.
Svi mi koji kroz život koračamo kao obilježeni, kao pripadnici marginalizovane grupe, shvatili smo da naša prošlost i naš početak ne smiju diktirati našu budućnost!
Svjesni smo da pod kožom skrivamo mnogo rana, ali i pregršt emocija. Onih koje ne mogu stati u sve ove redove. Znamo ko smo i koliko vrijedimo – u svakom trenutku svog života.
Ali, ukoliko govorimo o društvu i zajednici, mislim da nam još uvijek ne vjeruju. Dobrim dijelom. Kad god izađemo na ulicu, osjetimo tuđe poglede. A mi se osjećamo dužnima. Da se dokažemo, objasnimo, pokažemo. Kao da stalno polažemo ispit. Ali ne onaj na fakultetu, nego onaj životni. Onaj kojim se dokazuju čovječnost, zrelost, spremnost i ljudskost…
I pogodite šta – nikada nije dovoljno dobro!
Sa druge strane, nekad u nama proradi inat, pa kažemo da nikada više nećemo sebe objašnjavati drugima. Da se nećemo prilagođavati svijetu koji i dalje stoji ukopan u mjestu kada su u pitanju prihvatanje i različitosti.
Ali vrlo brzo damo još jednu šansu, zato što vjerujemo da će jednom sve stati.
A što je najbolje od svega – jednom i hoće. Zaista.
Otići ćemo tamo gdje niko neće biti pitan koliko je toga u životu stekao. Biće važno samo kakvu si stranu sebe njegovao. Vjerujem u to da ćemo tamo gore moći da radimo stvari koje nam na zemlji nisu bile date.
Stoga, vjerujem da će sve doći na svoje – za svakoga od nas.
Potrudimo se da u vremenu koje je pred nama učinimo velike stvari. Za nas koji smo tu, i za sve one koji će tek doći. Hajde da se svaka promjena na početku ne čini kao Sizifov posao.
Neka se dogodi brže nego svaka do sada.
Izbacimo to naše naučeno „greote“, koje smo počeli pripajati kako stvarima, tako i ljudima oko nas.
Nemojte nas gledati bez treptaja oka po 10 i više sekundi kada nas vidite u gradu. (Osim ako vam se neko od nas ne dopadne u fizičkom smislu.)
Ne čudite se kada za istim stolom vidite osobu sa i bez invaliditeta. To nije ništa novo. Nismo ni mi.
Samo se suočavamo i snalazimo sa onim što nam život servira.
U vremenu za koje uvijek smatramo da ga imamo dovoljno – a zapravo je ono to koje ima nas.
Mi smo dobro i dobri smo, a vi zaista možete bolje!
Saša Komarica, studentkinja psihologije i osoba s invaliditetom
Napomena: Tekst je napisan u okviru projekta Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.
