Ja sam osoba sa cerebralnom paralizom. Imam otežano kretanje, ali to ne umanjuje moju vrijednost niti moj glas. Moje tijelo nosi znakove invaliditeta, ali moj glas zahtijeva promjenu.
Neću dozvoliti da sistem ignoriše moje potrebe i prava. Svaki put kada dođem kod ljekara, suočavam se sa istim problemima: dugim redovima, stajanjem koje mojim nogama i tijelu nanosi bol, i osjećajem da nisam viđen. Ne tražim privilegiju, tražim osnovno pravo koje mi pripada. Pravo na zdravstvenu zaštitu bez prepreka. Sistem često zatvara oči pred tim činjenicama. Zdravstveni radnici prolaze pored mene kao da sam nevidljiv, kao da moje stanje nije važno. Kada sam pitao zašto čekam duže nego drugi, iako sam osoba s invaliditetom koje po zakonu ima prioritet, odgovor koji sam dobio bio je da „nisu primijetili moj invaliditet“, iako su imali moju dokumentaciju.
Da li ja zaista moram da nosim etiketu da bih bio tretiran sa poštovanjem? Da li treba da se dokazujem svaki put kada tražim ono što mi po zakonu pripada? To nije prihvatljivo. Nije prihvatljivo u dvadeset i prvom vijeku, u državi koja je ratifikovala međunarodne konvencije o pravima lica sa invaliditetom.
Ovo nije samo moj problem, ovo je sistemski problem. Zato kažem jasno i glasno: zahtijevam promjenu. Zahtijevam odgovornost od svih koji rade u zdravstvenom sistemu. Tražim da se poštuju prava osoba s invaliditetom bez izuzetka. Da ne moramo da čekamo, ne moramo da molimo i ne moramo da se dokazujemo. Ali ovo nije samo poruka sistemu. Ovo je poruka i svima nama sa invaliditetom. Ne dozvolite da vas iko učini nevidljivim. Ne pristajte na manje od onoga što zaslužujete. Vaše pravo na dostojanstvenu zdravstvenu zaštitu je neotuđivo. Vaš glas je važan. Vaša borba je važna.
Samo zajedno možemo srušiti barijere koje nas okružuju, fizičke, sistemske i društvene. Nećemo biti tihi. Nećemo se povući. Promjena je moguća, i ona počinje sa svakim od nas koji dignemo glas i zahtijevamo da budemo viđeni, saslušani i poštovani. Kada govorim o pravima u zdravstvenoj zaštiti, moram da istaknem i još jednu ključnu prepreku – neinformisanost i nerazumijevanje samog sistema. Često se dešava da, i pored zakonskih propisa, nema adekvatne komunikacije sa osobama s invaliditetom. Ljekari i medicinsko osoblje često nisu dovoljno edukovani i nisu prošli adekvatne obuke za rad sa osobama s invaliditetom.
Ta neinformisanost stvara dodatne probleme i često dovodi do toga da nas tretiraju kao „težak slučaj“, umjesto kao ljude sa pravom na jednaku i kvalitetnu zdravstvenu uslugu. Isto tako, sistemska neorganizovanost dodatno opterećuje naše živote. Primjer za to je kada se zakazani pregledi otkažu, a niko nas ne obavijesti. Mi dolazimo, spremni da se suočimo sa svojim zdravstvenim problemima, često uz velike napore, da bismo na licu mjesta saznali da nas neće primiti. Umjesto da nas medicinska sestra prebaci kod drugog ljekara ili pronađe neko rješenje, kaže nam da dođemo drugi dan ili da čekamo satima u neizvjesnosti. Takav sistem nas ne samo da umara fizički, već nas i obeshrabruje. Odbija nas od traženja pomoći i dodatno nas izoluje. A to je neprihvatljivo. Zato je ključno da zdravstvene ustanove uspostave jasne protokole koji će osigurati da osobe s invaliditetom budu prioritetno tretirana, da budu pravovremeno informisana o promjenama i da im se omogući pristup svim uslugama bez dodatnih prepreka.
Ovo nije samo moj zahtjev, već zahtjev svih nas koji želimo da živimo u društvu koje poštuje i cijeni različitost. Da budemo uključeni, a ne isključeni. Da budemo ravnopravni, a ne poniženi. Svaka promjena počinje sa razumijevanjem i djelovanjem. Mi, osobe s invaliditetom, spremni smo da budemo dio te promjene. Ali ne možemo sami. Potrebno je da sistem prepozna i ukloni prepreke koje nas sprečavaju da ostvarimo svoja prava.
Zajedno možemo izgraditi zdravstveni sistem koji zaista brine o svakom čovjeku. Koji nas vidi, poštuje i tretira sa dostojanstvom. I zato nastavljam da se borim, glasno i jasno, za sva naša prava. Jer ravnopravnost nije privilegija, već temelj čovječnosti.
Ferid Muratović, osoba s invaliditetom
Napomena: Tekst je napisan u okviru projekta Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.
