Na početku želim da se predstavim. Zovem se Borjana Radulović i lice sam bez ostataka vida. Učenica sam osmog razreda Osnovne škole ,,Resursnog centra za djecu i mlade Podgorica“.

Prije epidemije nijesam razmišljala ni o kakvim sitnicama i detaljima. Sve mi je bilo svejedno. Svuda sam žurila, a pitanje je đe sam stigla uopšte. Sjećam se kako ni slobodnog vremena nijesam imala. A zašto? Ubijedih sebe da nemam slobodnog vremena od škole i gotovo.

Od 11. marta 2020. ako sam zapamtio datum, i proglašenja pandemije, svijet se značajno izmijenio, a posljedice žestoko variraju od zemlje do zemlje.

Život sa koronom mi je bio strašno loš, nijesam mogao da idem u školu, da se igram sa drugarima, idem na druženje, već sam stalno bio zatvoren u kući. Bio sam nervozan dok sam bio zatvoren. Jer ja volim puno da putujem, idem na izlete sa roditeljima i drugarima.

Bio je lijep i sunčan dan. Sa braćom sam se igrala na polju. Tog dana sam čula vijest da se pojavila korona. Nijesam znala šta je to. Poslije sam saznala da je to neki virus koji može da bude jako opasan.

Trećina građana Crne Gore vjeruje u teorije zavjere o koronavirusu. Među njima je više osoba s osnovnim i nižim nivoom obrazovanja nego među ostalima.