Prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacija (SZO), oko 15% svjetske populacije ima neki oblik invaliditeta. Država Bosna i Hercegovina nema jedinstveni registar osoba s invaliditetom (OSI), pa tako nemamo ni precizne podatke o broju osoba s invaliditetom.
Poznato je da prema rezultatima popisa 2013. neki oblik invaliditeta ima 8,3% populacije u Bosni i Hercegovini, što znači da najmanje 300.000 ljudi u BiH ima invaliditet. Iako procjene govore da u BiH ima oko 500.000 OSI.
S obzirom na gore navedene podatke jasno je da smo vrlo često u kontaktu i da u svakodnevnom životu susrećemo OSI. Poznato nam je i da mnogo ljudi danas u našem okruženju nije sigurno u to, kako se obratiti i kako se ophoditi prema OSI. Iako to ne bi trebao biti problem, činjenica je da nije tako. Dosta puta smo se i sami našli u situaciji kada nešto kažemo ili uradimo, a da nismo ni svjesni da smo na taj način uvrijedili ili diskriminisali nekoga.
Pored ovoga svjedoci smo da svakodnevno osobe bez invaliditeta uglavnom sažaljevaju OSI i gledaju na njih kao na „nesretne ljude“ koji ne mogu uživati u socijalnim i ekonomskim dobrobitima savremenog društva, što podrazumijeva mogućnost sklapanja braka, roditeljstva i ostalih društvenih aktivnosti i dešavanja. Ovaj nivo predrasuda zapravo dovodi do toga da osobe s invaliditetom postaju društveno odbačene i da OSI sebe vide kao jednu odbačenu manjinsku grupu.
Zbog svega, izuzetno je važno da smo i sami sigurni u osjećaje i stavove prema ljudima koji su u bilo kojem smislu drugačiji, da se ne osjećamo neugodno ili zbunjeno u njihovom prisustvu, da se ne ukočimo, da nikoga ne gledamo sa sažaljenjem ili da ne kršimo ničija prava i tako ćemo izbijeći neprijatne situacije. Nije ispravno gledati ljude samo kroz jednu karakteristiku njihove ličnosti. Činjenica je da možda ne možemo napraviti velike promjene i pomake, s obzirom da su stigmatizacija i diskriminacija duboko ukorijenjene u naše društvo, ali možemo osnovnom komunikacijom i lijepim ophođenjem prema OSI učiniti da se osjećaju jednakim i prihvaćenim u društva.
Prije svega možda prvi i osnovni problem je jezičke prirode, danas najčešće čujemo riječ „invalid” što može biti uvrijedljivo i nije pravilna terminologija. Takođe, nepotrebno je i neispravno korištenje terminologije kao što je „osobe s posebnim potrebama”. OSI imaju iste potrebe kao i osobe bez invaliditeta. Za početak, bilo bi poželjno usvojiti i isključivo koristiti izraz „osobe s invaliditetom”, što je svakako uređeno i odredbom člana 1. stav (2) Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom.
Dakle, prije svega važno je da naučimo kako pravilno da se izražavamo i koristimo osnovne vidove komunikacije, s obzirom da je to danas najčešći problem, jer ljudi čak i nesvjesno koriste termine koji su zapravo pogrdni i zvuče kao uvreda. Nikome nije prijatno da se bilo ko prema njemu obraća s omalovažavanjem i sažaljenjem zato bi bilo dobro da se prestanu koristiti termini kao što su „invalidi“, „hendikepirani“, „osobe sa posebnim potrebama“ i slično. Svakako nije dobro koristiti ni termine koji potiču od dijagnoza kao što su „autističari“, „cerebralci“, „paraplegičari“, „daunovci“. Ovi termini vremenom su počeli da se zloupotrebljavaju i koriste kao uvrede.
Pored svakodnevnih problema s kojima se susreću OSI suočavaju se i sa socijalnim i fizičkim barijerama kao što su: predrasude i stavovi prema invaliditetu, nepristupačnost objekata i druge arhitektonske barijere, nepristupačnost informacija i komunikacijskih alata. Poslednje što je potrebno u tom momentu jeste neznanje, nesnalaženje i na kraju loše sporazumijevanje između nas kao pojedinaca i OSI.
Pravila ponašanja prema osobi s invaliditetom
Ukoliko niste sigurni kako se ophoditi prema OSI, najosnovnije pravilo jeste da se fokusirate na osobu, a ne na njen invaliditet. Ponašati se jednako kao i ostalima, rukovati se, čak i ako osoba ima fizički invaliditet rukovanje prilagoditi osobi s invaliditetom.
Ako niste dovoljno bliski s osobom nije poželjno ispitivati o njenom invaliditetu i uzrocima istog. Kada želite pomoći nekoj osobi s invaliditetom, prvo bi trebali da pitate da li želi pomoć, jer ponekad pomoć nije potrebna, ili je možda nepoželjna.
Često nam se dešava da se ponekad i sami plašimo šta je ispravno reći, a šta nije. Koristite svakodnevni govora kao što je „vidimo se”, „trčim dalje”, „hodaj pored mene”, „čujemo se”, jer sve su to izrazi, tako reći, normalne komunikacije, gdje osoba s invaliditetom to neće shvatiti pogrešno, nego kao izražavanje misli. Ne treba obeshrabrivati djecu u postavljanju pitanja osobi s invaliditetom o njenim ortopedskim pomagalima (kolica, hodalice, štake, proteze, štapovi). Takav razgovor pomaže u „razbijanju” predrasuda koje proističu iz strahova ili zabluda.
U važna pravila bontona kada je u pitanju komunikacija i odnos prema OSI uvrstavamo i one u saobraćaju, ali i u javnom prevozu. Ukoliko u saobraćaju uočite međunarodnu oznaku na automobilu dobro je u tom momentu, povećati rastojanje, smanjiti brzinu i povećati oprez. OSI su dobri vozači, ali mogli bi imati sporije reflekse, jer su im u većini slučajeva komande ručne, pa je iz tog razloga poželjno da budete oprezni. Kada je riječ o obilježenim parking mjestima za OSI, s razlogom su baš tu predviđena, nemojte ih koristiti. U javnom prevozu ne koristite mjesta koja su označena za OSI, a kada su takva mjesta zauzeta, ponudite svoje. Pomozite pri ulasku i izlasku iz sredstava javnoga prevoza ukoliko vidite da je pomoć potrebna. S obzirom na stanje u javnom prevozu u našim gradovima, vrlo često ta pomoć je dobro došla.
Treba imati na umu da OSI imaju prednost u javnim ustanovama, ali i na drugim mjestima. Lijepo je ponuditi prednost čak i kad nigdje nije istaknuto i napisano da imaju prednost.
Još neke preporuke koje svakako mogu olakšati komunikaciju su:
- Obraćajte se direktno osobi s invaliditetom, a ne roditelju/staratelju, partneru, pratiocu ili asistentu.
- Budite obazrivi i strpljivi, nekome možda treba više vremena da nešto uradi.
- Nemojte milovati psa vodiča dok „radi”. Pitajte vlasnika za dozvolu.
- Ne hvalite OSI zbog obavljanja normalnih svakodnevnih aktivnosti.
- Pridonesite izjednačavanju mogućnosti za građane koji imaju invaliditet.
Jednostavno, prilagodite se OSI, naravno, u zavisnosti od težine i vrste invaliditeta. Ukoliko osoba ima oštećenje sluha, sporije govorite, kako bi mogla lakše da čita s usana. Nije potrebno vikati. Ukoliko otežano hoda, usporite i izjednačite brzinu s tom osobom, ukoliko ima oštećenje vida, slikovitije joj objasnite ono o čemu govorite. Predrasude ili strah od susreta s nepoznatim, sputavaju ljude da slobodno komuniciraju i nude pomoć, ali zaista nije teško, važno je samo imati razumijevanja, i ponašati se kako to inače bonton nalaže.
Iz svega navedenog može se reći da treba pratiti i paziti na predrasude, nema potrebe da se pokazuje sažaljenje prema OSI, sasvim je dovoljno da se ponašate kao da ste jednaki, što zapravo i jeste. Važno je i djecu od najmlađih dana učimo da u vrtiću, školi, kući ili ulici ima djece koja imaju invaliditet, pa se zbog toga otežano kreću, koriste kolica ili za kretanje ili imaju oštećenje vida ili sluha. Djecu je važno učiti da nijesmo svi isti, da je puno različitosti oko nas. Kako bismo izbjegli neprijatne situacije, potrebno je o tome razgovarati. Potrebno je djecu ohrabriti i ukazati im na to da mogu pomoći svojim vršnjacima i da na taj način doprinosimo „razbijanju” stereotipa i predrasuda.
Izvor: BH portal
Priredio: Ivan Čović
