Zatvorite nebeske prozore, navucite tamne zavjese
Moje misli su sablasne, samo želim da nestane
Sipajte mi malo slobode, skinite teške okove
Ranjena ptica polijeće, u Raj me ne zovite.

Ja se vrlo vješto 
Poigravam s bolom 
I kad me nema 
Moja te sjenka prati. 

Budim se kao što se nikad budila nisam
Sa vriskom sjećanja,
sa slikom vijećanja sa starog suđenja
što mi život predstavlja.

Stav: 

Život za osobe s invaliditetiom u „normalnim“ uslovima nije mnogo drugačiji od ovog u vanrednoj situaciji. Nekako, i jedan i drugi se, u stvari, odnose na život u karantinu. Osnovna ljudska prava i izbori osoba s invaliditetom su ograničeni svakoga dana, pa nijesu potrebne nikakve dodatne mjere i naredbe da bismo se osjećali zanemareno, zapostavljeno i neuvaženo. 

U jednoj sasvim običnoj zemlji, u kojoj se nalazi jedno obično mjesto sa još običnijim ljudima, živi jedan stariji bračni par. Njihova imena takođe neću pominjati jer su prosječna i uobičajna kao kod mnogih ljudi u jednoj od  običnih zemalja. Izgledaju kao oni ljudi pored kojih kada prođete, imate osjećaj da ste prošli pored bandere, semafora ili seotskog plota.

Još kao mali dječak volio sam da listam dječije slikovnice koje su svaki mjesec stizale u obližnju trafiku. Bile su vrlo jeftine i pristupačne svim roditeljima. U njima se nalazio veliki broj slika, dječijih pjesmica, crteža, zanimljivosti, sve ono što je moglo da zagolica maštu jednog djeteta. Ponekad bih radio vrlo loše stvari kako bih ih priuštio.