Stav:
Život za osobe s invaliditetiom u „normalnim“ uslovima nije mnogo drugačiji od ovog u vanrednoj situaciji. Nekako, i jedan i drugi se, u stvari, odnose na život u karantinu. Osnovna ljudska prava i izbori osoba s invaliditetom su ograničeni svakoga dana, pa nijesu potrebne nikakve dodatne mjere i naredbe da bismo se osjećali zanemareno, zapostavljeno i neuvaženo.
Kretanje i ostvarivanje brojnih prava je svakako ograničeno nepristupačnošču javnih površina i prostora, institucija i drugih objekata, javnog saobraćaja, nepostojanjem potrebnih usluga, ili ograničenim pristupom postojećim uslugama. Informacije su redovno nepristupačne i neblagovremeno dolaze do osoba s invaliditetom, a brojni servisi su nam misaona imenica. Možete samo zamisliti kako je u manjim sredinama gdje je i u redovnijim uslovima podrška sporija, servisi nedostupniji, ili kako je osobama s invaliditetom kojima je potreban veći obim podrške, onima koji su u ovim uslovima ostali bez postojećih usluga u zajednici...
Tako, ovo vrijeme vidimo kao vježbu za druge građane, da zamisle da su u igri uloga osoba s invaliditetom jer sada osjećaju neka ograničenja koja mi živimo cijelog života, svakoga dana.
Razlika je samo što se plašimo posljedica i onoga što slijedi u obećanoj „normalizaciji“.
Ono što me zabrinjava više od svega jeste naš konformizam i pristajanje na „očekivano“. Na samom početku smo upozorili da osobe s invaliditetom nijesu samo i isključivo ugrožene zbog rizika od obolijevanja od novog koronavirusa, već kako će se navedena situacija posledično odraziti na njih, ali i da je rizik pojačan zbog prepreka s kojima se inače suočavaju. A mi ni dan danas, ne samo u Crnoj Gori, nego i globalno, ne znamo kako novi koronavirus i povezane situacija utiče na brojne osobe s invaliditetom, koji nas krajnji ishodi očekuju i kako ih ublažiti ili sprijećiti.
Koliko god bili preplavljeni informacijama o novom koronavirusu, mjerama zaštite, obavezama građana, mnoge informacije nijesu dostupne OSI u pristupačnim formatima. Mali napredak zabilježen je u činjenici da je nakon naših inicijativa obezbijeđen nešto veći obim informacija na znakovnom jeziku nego što je slučaj u „redovnim“ uslovima jer se trenutno prevode pres konferencije u 17.00 časova i drugi dnevnik na Javnom servisu, dok to nije bio slučaj ranije već je postojao „poseban“ kratki dnevnik na znakovnom jeziku. Svakako, treba podsjetiti da su mediji koji se finansiraju iz državnog i lokalnih budžeta, po zakonu, dužni obezbijediti informacije na znakovnom jeziku, a posebno je to slučaj s Javnim servisom, ali nemamo utisak da ovo država direktno afirmiše, niti obavezuje prilikom usvajanja budžeta ili programskih dokumenata pa je i odgovornost na niskom nivou.
Međutim, ono što i dalje zabrinjava jeste nepristupačnost velikog broja informacija i servisa za osobe s oštećenim vidom jer mnoge sadržaje prate samo slike i titlovi, pritom nekada jako malog fonta, ili se jednostavno nalaze u drugim nepristupačnim formatima, na sajtovima, među kojima je i sajt CoronaInfoCG ili Simptomi.me ili usluge koje se promovišu od strane javnih ustanova a koje opet prate razne administrativne i druge barijere. Opet, osim zakonskih rješenja upravo je Ministarstvo javne uprave (ranije MIDT) u saradnji sa Savezom slijepih Crne Gore i UMHCG razvilo i Smjernice za E-pristupačnost, ali se ispostavilo da ih sada ni samo ne poštuje.
Pored toga, nije zabilježen primjer informacija u lako razumljivom formatu koji je, takođe, obavezan a posebno je namijenjen osobama s disleksijom, autizmom, intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom. Dakle, nema jednostavnog, direktno usmjerenog i prostog jezika i poruka već je često zastupljen stručni, ili politički jezik.
Razni drugi servisi, brojni najavljivani od strane institucija, ili one koje smo i do sada imali, uključuju samo mogućnost razgovora telefonom, ne i poruke ili čat opcije, ili ih prate druga ograničenja, pa su mnoge kategorije OSI isključene, dodatno nema pravnih i psiholoških usluga. Tako, već mjesec dana očekujemo informacije od Ministarstva rada i socijalnog staranja o proceduri i postupku ostvarivanja prava na rad s polovinom punog radnog vremena jer nam te informacije, na osnovu raspoloživih dokumenata, nijesu jasne, a interesuju posebno roditelje osoba s invaliditetom. Tako smo počeli razvijati smjernicu za ostvarivanje prava na plaćeno odsustvo, skraćeno radno vrijeme, i pravo na polovinu punog radnog vremena, ali u nedostatku informacija smo se obratili Ministarstvu jer nam je posebno bila nejasna procedura za ostvarivanje prava na polovinu punog radnog vremena. Na kraju, dobili smo usmeni odgovor.
Ako već sada građani ne znaju kako da ostvare prava u navedenoj situaciji prosto im to neće biti vrijedno za mjesec – dva ili više vremena.
Ono što je uredno došlo do nas jeste da peremo ruke i da se distanciramo, ali nije nestao moj utisak da država nerijetko „pere ruke“ od obaveza prema osobama s invaliditetom jer se s pravnim i administrativnim barijerama jednako suočavamo i u ovom vremenu, kao i ranije. Državi prosto ne odgovaraju samosvjesni građani koji znaju procedure i postupke za ostvarivanje sopstvenih prava, posebno ako se ona odnose na materijalna davanja, ili neke povlastice i beneficije namijenjene smanjenju ugroženosti, - tada je stvarno lakše „ostati doma“.
Vlasti su kratkoročno pomogle neke kategorije osoba s invaliditetom, i kao da smatraju da je materijalna podrška sama po sebi dovoljna, da ona rješava probleme. Ali, to nije slučaj. Novčane pomoći samo kratkoročno „gase požare“ ne rješavaju dugoročno nijedan problem, šta više, povećavaju zavisnost. Država ni u redovnijim uslovima ne prati troškove života OSI prouzrokovane invaliditetom, sama nepristupačnost i nepostojanje usluga u zajednici, lako priuštivih servisa povećavaju troškove života, zbog činjenice da OSI plaćaju mnoge stvari ili gube vrijeme i resurse zbog kompezacija na koje su primorane, a sada su neke od njih, ili članovi njihovih porodica ostali bez posla ili prihoda, još uvijek nije riješeno pitanje nabavke ljekova i medicinskih sredstava, i ono što posebno brine jeste mentalno zdravlje u samoizolaciji. Međutim, iluzorno je i ovdje očekivati drugačije odluke sada ako država već nije razvila registar OSI i nije upoznata s redovnim potrebama i preprekama pa ni sa standardom života osoba s invaliditetom, da bi u vanrednim okolnostima, kao što je sadašnja, lakše činila potrebne procjene.
Ono što jeste činjenica to je da su zaštićene osobe koje su u institucijama, čini se mnogo bolje nego u drugim državama, ali znamo za neke slučajeve mladih osoba s invaliditetom koje su usljed zatvaranja nekih institucija, a zbog nemogućnosti da se vrate svojim kućama ili porodicama izložene većim troškovima za ishranu i dnevno funkcionisanje, odnosno za svakodnevne životne potrebe. Takođe, i među OSI, je bilo zakupaca stanova, koji su npr, otišle kući, ali su morali platiti stanarinu za mjesec-dva i kada nijesu vrijeme proveli u stanu. Znamo i takve, koji stanuju u pristupačnim stanovima i ne mogu ih baš tako lako otkazati.
Nije pitanje šta je država uradila sad, nego šta nije uradila do sada, odnosno šta je uradila da ova situacija, ili druge vanredne koje ne mogu predvidjeti države, ili cijeli svijet nemaju ovoliko ozbiljnih posljedica.
Radili smo s UNDP kancelarijom neki kratki upitnik potreba među nešto više od 60-ak OSI, podaci su zabrinjavajući, osim manjih prihoda i većih troškova života upravo ukazuju na neophodnu pravnu i psihološku podršku, na sveprisutan strah i preplašenost, ali i na izazov preživljavanja u ovom vremenu, kao i na nedostupnost sredstava zaštite i dezinfekcije.
Ono što jeste bilo iznenađenje za mene je činjenica da sve OSI nemaju pristup internetu, asistivnim tehnologijama i opremi, da je problem niska informatička pismenost, pa mnogima od njih nijesu dostupni mnogi servisi, pa već sada brinemo kako će se organizovati upis u srednje škole i na fakultete ako sve mjere „ne popuste“ do tada.
Svaka podrška mora biti zasnovana na realnim potrebama i procjenama, a ne onome što institucije smatraju opravdanim, realnim i mogućim. I svakako, ne smijemo biiti zadovoljni jer „može biti i gore“, jednostavno, svi smo odgovorni za situacije u kojima se nalazimo, ako smo ih svjesni.
Marina Vujačić
Tekst je pisan 25. aprila 2020.
