Vrijednosti, uvjerenja i pravila ponašanja djeca uglavnom stiču iz porodice. Roditelji na sebe preuzimaju najveći dio odgovornosti da nauče svoju djecu o pravilima ponašanja. Oni određuju šta je dobro i pravilno ili loše i pogrešno. Porodica je najvažniji faktor koji utiče na formiranje ličnosti.
Roditelji utiču na formiranje dječijih vrijednosti, stavova i mišljenja. Lista prioriteta u vaspitanju je poprilično dugačka, a uvijek su roditelji ti koji odlučuju o tome šta je najvažnije i čemu treba dati prednost.
Roditelji treba da budu svjesni da predstavljaju model svojoj djeci i zbog toga oni moraju ozbiljno da odrede sistem vlastitih vrijednosti. Davati lekcije djetetu o važnosti čišćenja za sobom ili lijepog ophođenja prema drugima ne znači ništa ako ono vidi vas kako ostavljte za sobom svoje prazne šolje ili prljave salvete, ili vas čuje kako vrijeđate ljude na ulici ili u restoranima.
Djeca više uče o vrijednostima iz ponašanja svojih roditelja nego iz njihove priče. Svakodnevno upućivanje jasnih i formulisanih poruka je daleko efikasnije nego da im pričaju da treba da budu otvoreni i iskreni u komunikaciji.
Roditelji mogu biti najvažni faktor u formiranju vrijednosnog sistema porodice, a to se postiže ako:
- Adekvatno pripreme činjenice o odrastanju djece i informacije koje im prenose;
- Dopušte djeci da im prva priđu u želji da ih posavjetuju;
- Pokušaju da ne ponavljaju i ne gnjave, zapravo treba da ponude samo jednom svoje mišljenje;
- Prepušte djeci da te vrijednosti prihvate ili odbiju.
Vrijednosti su uvijek usko povezane sa slobodom i nezavisnošću, s ličnim idealima i pravom na individualni izbor. Zbog toga se često javlja otpor djeteta onda kada želite da utičete na njih ili da ih posavjetujete o vama najboljem rešenju, a naročito kada to radite iz „pozicije moći“.
Roditelji obično ne uviđaju da strogoćom pokušavaju nešto da nauče svoju djecu, i da tako gube svoj roditeljski uticaj. Svako mlado biće želi da osjeća da pripada i želi da se osjeća značajnim, a to se ne postiže silom.
Model „Radi onako kao što ti kažem, a ne kako ja radim“ nipošto nije uspješan način da djeca uče o životu.
Na ovaj način oni zapravo uče o moći i kontroli drugih, da ukoliko su oni snažniji utoliko će im se slabiji povinovati. Ovako djeca uče da je u redu živjeti po dvostrukim standardima i da određene životne uloge imaju posebne privilegije.
Šta je to što jednoj mladoj - odrasloj osobi ustvari treba:
- Djeca i tinejdžeri o svijetu uče primjerom, oni uče dok roditelje gledaju. Imaju potrebu da im pokažu, a ne da im kažu;
- Oni žele da pričaju o svom životu, a ne da slušaju o roditeljskim fantazijama i idejama o njihovom životu;
- Potrebno im je da ih roditelji čuju, a ne da ih osuđuju;;
- Žele da budu prihvaćeni takvi kakvi jesu, a ne da se porede sa nekom drugom djecom;
- Žele da budu voljeni.
Izvor: www.porodicnicentar.com