Pored pandemije i trenutne ekonomske krize u svijetu, kako možemo osigurati jednak i održiv pristup zaposlenju osobama s invaliditetom?
Statistike pokazuju da su osobe s invaliditetom nedovoljno zastupljene na tržištu rada, uključujući i zemlje članice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OEES).
Član 27. (Rad i zapošljavanje) Konvencije o pravima osoba s invaliditetom UN-a, je najdetaljnije poglavlje Konvencije. Član 27. utvrđuje pravo osoba s invaliditetom da stupaju u radni odnos i rade po ravnopravnoj osnovi, i u skladu s tim rade s drugima. Pored navedenog, Član 27. uključuje pravo da zarađuju za život radom koji slobodno biraju, ili prihvataju na tržištu rada i radnom okruženju koje je otvoreno, inkluzivno i dostupno osobama s invaliditetom. Ovaj član, naslanja se na principe implementacije Cilja 8 Održivog razvoja, koji poziva na potpunu, produktivnu zaposlenost i pristojnu zaposlenost za sve.
Statistike pokazuju da jaz između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta se kreće od 10 do 40 procenata, u zavisnosti od zemlje, a u nekim zemljama diskriminatorski jaz je povećan u odnosu na žene s invaliditetom. Izvještaj OEES-a „Invalidnost, inkluzija i rad: Uključenost u sve politike i prakse“, objavljen 11. oktobra 2022. postavlja jaz za osobe s invaliditetom na 27 procenata, u 32 zemlje.
Inkuluzivno zapošljavanje je na dnevnom redu inkluzije osoba s invaliditetom, a studije pokazju da je to jedna od najpoželjnijih i najpotrebnijih inkluzivnih pomoći osobama s invaliditetom.
Nedavni izvještaj Međunarodne alijanse osoba s invaliditetom (International Disability Alliance) o primjeni člana 27. Konvencije UN-a, naglašava da su pristupi inkluzivnom zaposlenju do sada bili svedeni na puko zapošljavanje, bez obezbjeđivanja preduslova koji su suštinski i neophodni, kako osobe s invaliditetom ne bi samo pristupili/le poslovima, već ih i zadržali/le. Preduslovi mogu da podrazumijevaju pristupačnost, pripremu i obezbjeđivanje prostora, poseban smještaj i odgovarajući prevoz. Ono što je simptomatično, je da se osobama s invaliditetom pružala mogućnost zaposlenja u ograničenom opsegu zanimanja, poput nisko plaćenih pozicija i nisko kvalifikovanih uloga, što doprinosi sitgmatizaciji i predrasudama o tome što osobe s invaliditetom mogu i ne mogu da rade. Ovo se posebno odnosi na većinu marginalizovanih grupa, poput osoba s intelektualnim invaliditetom. Izvještaj ističe, da je pristup inkluziji obično fokusiran na samo zapošljavanje osoba s invaliditetom u skladu s potrebama tržišta rada i povećanje stepena njihove „zaposlenosti“, umjesto na transformaciji radnih mjesta.
U izvještaju se, takođe, navodi i oblast međusobne povezanosti prava na rad i drugih članova Konvencije, poput priznavanja poslovne sposobnosti, dostupnosti jednakosti, nediskriminacije, obrazovanja i socijalne zaštite. U izvještaju se navodi neefikasnot zakonske regulative, i da se usvojeni zakoni primjenjuju samo „na papiru“. Nedostatak stvarne implementacije zakona se može pripisati činjenici da prava osoba s invaliditetom često nijesu uključena u glavne tokove ljudskih prava ili zakona o radu. Umjesto toga, ovo su samostalni zakoni specifični za invalidnost, što često znači da glavni programi i programi koji potiču iz zakona većih obima ne uključuju nužno invaliditet. Ovo pitanje je pokrenuto i u izvještaju OEES-a, koji poziva da se pitanja invalidnosti uključe u svim relevantnim institucijama, uključujući sisteme obrazovanja, zapošljavanja i socijalne zaštite. Naglašava se, da bi uspješan pristup uključivanja invaliditeta mogao da pomogne i osobama bez invaliditeta.
Neminovno je da je sve veći broj studija i izvještaja doprinio većem pomaku da se inkluzivno zapošljavanje posmatra s aspekta ljudskih prava i integracija. Globalni samit o invalidnosti je doprinio informisanosti velikog broja Vlada, međunarodnih institucija i nevladnih organizacija, koje su preuzele obaveze za primjenu aktivnosti povodom inkluzivnog zapošljavanja. Kako bi ispunjavanje ovih obaveza postala stvarnost, moraćemo da transformišemo način na koji pristupamo inkluzivnom zapošljavanju. To znači udaljavanje od identifikacije poslova koje osobe s invaliditetom mogu ili ne mogu da rade, i ka identifikaciji i adresiranju njihovih zahtjeva za pristup zaposlenju na ravnopravnoj osnovi sa drugima. Podjednako je važno raditi s poslodavcima kako bi se pomoglo transformaciji tržišta rada uz konsultovanje osoba s invaliditetom. To, takođe, znači da programi inkluzivnog razvoja osoba s invaliditetom koji se fokusiraju na inkluzivno zapošljavanje moraju aktivno i blisko sarađivati sa organizacijama osoba s invaliditetom.
Pandemija nam je pokazala da tržište rada i radna mjesta mogu da se prilagode za rješavanje raznih prepreka, koje su u ovom slučaju bile bez presedana. Sada postoji otvorenost da se stvari rade drugačije.
Vrijeme je da iskoristimo ovu priliku da preokrenemo scenario i promijenimo priču o pravu na rad za osobe s invaliditetom.
Projekat Ključ samostalnOStI sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorica posredstvom Javnog konkursa za raspodjelu sredstava za projekte nevladnih organizacija za 2022. Sadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost UMHCG.
Izvor: Portal https://www.internationaldisabilityalliance.org/
Pripremila i prevela: mr Milena Kovačević
Sadržaj ovog materijala, pripremljen je u skladu sa ciljevima projekta Ključ samostalnOStI i isključiva je odgovornost UMHCG, i može biti preveden ili preuzet iz relevantnih izvora.
