Odrasli su često skloni mišljenju da je djetinjstvo faza u razvoju koja je obojena bezbrižnošću, ispunjena igrom i zabavom, posebno kada su u pitanju djeca koja su zaštićena od spoljašnjih stresora. Međutim, to nije uvek tako. Kod dece, i naročito kod adolescenata, srećemo probleme mentalnog zdravlja koji su specifični za njihov uzrast, ali i one sa kojima se suočavaju i odrasli, bez obzira na porodičnu funkcionalnost, materijalnu stabilnost, i slično.
Najčešće prisutni su problemi iz kategorije poremećaja raspoloženja. Adekvatno i blagovremeno pružena psihološka pomoć je u velikom broju slučajeva učinkovita u prevazilaženju povišene anksioznosti, paničnih napada, socijalne anksioznosti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, depresije, niskog samopouzdanja, problema sa učenjem i nedostatkom motivacije, adolescentne krize, posledica stresnih događaja, poremećaja ponašanja limitiranih adolescencijom. Istraživanja pokazuju da je u prosjeku za jedno od desetoro djece uzrasta do 12 godina potrebno uključivanje u psihološki tretman zbog nekog od navedenih problema, dok je u periodu adolescencije i postadolescencije (između 12. i 26. godine) svakoj petoj osobi potrebna psihološka pomoć.
Znaci koji mogu ukazivati na to da je detetu/adolescentu potrebna stručna pomoć su:
– Tuga, bezvoljnost, plakanje bez nekog značajnog povoda, što se ispoljava svakodnevno, više nedelja ili meseci;
– Prenaglašeni bes i druge negativne emocije koje nisu srazmjerne situaciji;
– Ometajuća anksioznost, pretjerana briga, iracionalni strahovi;
– Preokupiranost različitim bolestima;
– Preokupiranost fizičkim izgledom, nezadovoljstvo sobom, nezdrave dijete;
– Nagli pad u školskom/akademskom postignuću;
– Često izostajanje iz škole ili bežanje sa časova;
– Izbjegavanje učestvovanja u različitim aktivnostima, izostajanje sa treninga, izolacija od društva;
– Zatvorenost prema roditeljima (ali razlikovati od prirodne potrebe za privatnošću i osamostaljivanjem) ili laganje;
– Kompulzivne radnje: brojanje, pranje ruku, pomjeranje stvari, i slično;
– Poremećen ritam spavanja, umor, iscrpljenost;
– Nagle promjene težine;
– Agresivno i nasilničko ponašanje, problemi sa zakonom;
– Zloupotreba droge i/ili alkohola;
– Krađe, posjedovanje stvari kojima ne znate porijeklo;
– Takođe je jako važno da prepoznate ako vam vaše dijete samo stavi do znanja da misli da mu je potrebna pomoć i razgovor sa stručnim licem.
Psihoterapijski pravci koji su najefikasniji u radu sa djecom i adolescentima, u zavisnosti od uzrasta i vrste problema, su:
– Terapija igrom: primjenjuje se kod djece mlađeg uzrasta koja još uvijek nemaju razvijeno apstraktno mišljenje ni adekvatan uvid u svoje emocije, najčešće kada su u pitanju spoljašnji stresori – razvod roditelja, smrt bliske osobe, i slično. Kroz igru na određenu temu stiče se uvid u njihova osjećanja i razmišljanja;
– Kognitivno-bihejvioralna terapija: primjenljiva i kod djece mlađeg školskog uzrasta i kod adolescenata. Cilj je da dete/adolescent stekne uvid u to kako određeni misaoni procesi utiču na osjećanja i ponašanje, te kako da se postave prema mislima koje su disfunkcionalne i kako da ih modifikuju. Primjenljiva kod anksioznih poremećaja, depresije, fobija, problema sa samopouzdanjem, učenjem i motivacijom.
– Dijalektička bihejvioralna terapija: kao podtip kognitivno-bihejvioralne terapije, podrazumijeva, s jedne strane, da mlada osoba prihvata život i činjenice onakve kakvi jesu, a sa druge, da preduzima korake i mijenja ono što je do nje i na šta može da utiče. Primjenljiva je kod adolescenata koji imaju razvijeno apstraktno i fleksibilno razmišljanje;
– Bihejvioralna terapija: fokus je isključivo na modifikovanju ponašanja, te je stoga ovaj pravac primjenljiv kada su u pitanju izraženi bihejvioralni problemi – poremećaji ponašanja.
Radi se na uvidu u relaciju uzrok-posledica, zatim na identifikovanju ponašanja koja treba odbaciti, na definisanju ličnih snaga i potencijala, i ponašanja koja treba učvrstiti.
Najčešće su i roditelji saveznici u terapiji jer je njihov zadatak da pokušaju da rade na eliminaciji spoljašnjih faktora koji mogu biti u vezi sa problemima u ponašanju djeteta, kao i da budu dosledni u sprovođenju nagrada i kazni;
– Grupna terapija: značajan učinak se postiže kod djece/adolescenata kod kojih su prisutni problemi kao što su socijalna anksioznost, nedostatak socijalnih vještina, kada su u pitanju žrtve bilo kog oblika vršnjačkog nasilja.
– Porodična terapija: primjenjuje se kada su u pitanju problemi koji se značajno odražavaju na cjelokupnu porodicu kao sistem, kao što su razvod, smrt, disfunkcionalni obrasci komunikacije, različite vrste bolesti, uključujući i bolesti zavisnosti kako kod djece tako i kod roditelja.
Izvor: Zelena učionica
Priredila: Anđela Miličić
