Svađe supružnika, teške riječi, a pogotovo situacije u kojima je prisutno i nasilje u porodici, utiče na njihovu djecu, kod koje se u zavisnosti od uzrasta, mogu manifestovati različiti problemi. To u razgovoru za portal Kolektiv, objašnjava psihološkinja Dragana Đokić.
Naime, roditelji misle da njihovi narušeni odnosi nemaju uticaja na djecu, pa često preokupirani svojim problemima zaborave da u narušenoj porodičnoj atmosferi najviše trpe djeca.
“U zavisnosti od uzrasta kod djece se mogu manifestovati različiti problemi u emocionalnom, kognitivnom i ponašajnom funkcionisanju. To su najčešće povlačenje u sebe, anksioznost, lošiji uspjeh u školi a kod starije djece i delinkventna ponašanja, zloupotreba psihoaktivnih supstanci i samopovređivanje”, ističe Đokić.
Koliko se na nasilje ćuti, i koliko to ćutanje odmaže u komplikovanoj porodičnoj situaciji?
Razgovor je osnov svega, uz pažljivo birane riječi, gradi se povjerenje prema onim najmlađima, koji svjedoče nasilju između svoja četiri zida.
Kako kaže Đokić potrebno je odmah reagovati i obavijestiti nadležne službe.
“Ako niste stručnjak posebno obučen za to, a dijete vam povjeri da je svjedok nasilja u porodici, neophodno je odmah reagovati i obavijestiti nadležne službe koje će preduzeti neophodne mjere iz njihove nadležnosti u cilju zaštite najboljeg interesa djeteta. Razgovor sa djetetom o temi nasilja treba da obavi psiholog, socijalni radnik ili psihoterapeut koji će pomoći djetetu. Ako niste stručnjak to ne znači da ne treba da razgovarate sa djetetom i da se ne bavite tom temom, samo pažljivo treba da birate riječi i prije svega steknete povjerenje djeteta”.
Djeca kao svjedoci ili žrtve nasilja
Djeca – žrtve ili svjedoci porodičnog nasilja, susrijeću se sa brojnim psihološkim problemima.
Đokić nam kaže da su najčešći psihološki problemi kod mlađe djece noćni strahovi, tantrumi, ali nerijetko i poremećaji spavanja, noćna enureza i poremećaji ishrane. Kod starije djece preovladavaju poremećaji ponašanja, izmijenjene navike, depresivnost i anksioznost.
Da li je na taj način njihov emocionalni dio ličnosti nepopravljivo narušen?
„Uz adekvatan pristup, pomoć i podršku, ali i uporan i kontinuiran rad djeci se može pomoći da izgrade nove mehanizme i obrasce ponašanja na kojima će se temeljiti njihov dalji razvoj. Svakako da je uticaj nasilja znatan, ali zavisi i od vrste nasilja, uzrasta djeteta i vremenskog perioda izloženosti nasilju kakve će dijete imati posljedice. Svaki vid nasilja je loš po dijete i svaki ostavlja trag za sobom, ali to ne mora da znači da će dijete doživotno trpjeti posljedice“, naglašava Đokić.
Ipak, djecu treba izmjestiti iz situacija gdje je nasilje prisutno, i pronaći najadekvatnije rješenje za srećnije djetinjstvo, koje će im omogućiti pravilan rast i razvoja.
Toplina i podrška je osnova svega, u situaciji kada postanu „pasivni posmatrači“ nasilja u porodici.
“U svakoj porodici postoje nesuglasice. Konflikt je sastavni dio funkcionisanja svake porodice i u dezintegrisanim porodicama taj konflikt prelazi u hronično stanje i u neku vrstu nasilja, što postaje za dijete loša atmosfera za rast i razvoj. Djecu treba izmjestiti iz situacije nasilja i pronaći najadekvatnija rješenja koja će obezbijediti djetetu uslove za zadovoljenje njihovih potreba, rast i razvoj. Djetetu treba pružiti toplinu i podršku prije svega”, zaključila je Đokić.
Izvor: portal Kolektiv.me
Priredila: Anđela Miličić
