U ovim danima nedostaje nam mnogo toga što smo inače uzimali „zdravo za gotovo“ i može se desiti da osjećaš kao da gubiš sebe zajedno sa svojim uobičajenim aktivnostima. Nekada, kada smo u stresnoj situaciji, naš se organizam čak i „zamrzne“ i čini nam se da ne osjećamo ništa.
Moguće je i očekivano da ćeš u ovim okolnostima nekada biti zbunjen, pometen, konfuzan, ili da nećeš jasno znati da definišeš šta osjećaš. Moguće je da ćeš biti bezvoljan, da nećeš moći da prepoznaš šta ti je zapravo potrebno, takva osjećanja prihvati, ali da im ne dozvoliš da te spriječe u namjeri da s njima izađeš na kraj. U nastavku par vježbi koje imaju za cilj da ti pomognu da se izboriš s neprijatnošću koju izaziva izolacija.
Šta ti je potrebno?
Prvo, nađi neko mirno mjesto i smjesti se u udoban položaj. Spusti očne kapke i neka se tvoje tijelo opusti i olabavi. Zamisli sebe kao dijete koje sjedi pored tvoje odrasle verzije, u prijatnom okruženju poput nekog mirnog i tihog parka, prepunog predivnog cvijeća, ili morske obale, uz prijatno sunce i tiho pjenušanje talasa ili, pak, planine gdje je vazduh svjež i čist, uz zvukove i mirise prirode. Razgovaraj sa sobom kao djetetom, koristeći ljubazan, prijatan, ohrabrujući ton i način govora. Koristi tepanje ili neko ime (nadimak) kojim se izražava ljubav i nježnost, kao što bi to možda učinio roditelj, i zapitaj sebe: “Šta želiš?” i “Šta ti je potrebno?”. Ponovi ova dva pitanja nekoliko puta i saslušaj odgovore svog unutrašnjeg Djeteta. Kada čuješ odgovor, razmisli šta bi mogao u ovom trenutku da uradiš na temu zadovoljenja te potrebe.
Opuštanje tijela
Najbolje bi bilo da ovu vježbu pročitaš i snimiš na telefonu. Počni tako što ćeš leći na pokrivač ili tvrd krevet u položaju koji ti zaista odgovara. Zatvori oči i uspostavi kontakt sa svojim tijelom. Da li ti je zaista udobno? Provjeri da li bi ti moglo biti čak i udobnije ako bi neznatno promijenio/promijenila položaj. Sada budi svjestan/svjesna svog disanja. Osjeti kako vazduh struji kroz tvoje nozdrve, odnosno usta, i kako nastavlja dalje kroz grlo do pluća... Zapazi sve detalje o tome kako se pokreću tvoje grudi i stomak dok vazduh ulazi i izlazi iz pluća. Sada primijeti kad god se neka misao ili slika pojavi u tvojoj svijesti. Zapazi kako te riječi ili slike ometaju i sprečavaju da budeš svjesna disanja. Obrati sada pažnju na te misli i predstave i budi svjesna onoga što se događa ako pokušaš da ih zaustaviš. Šta doživljavaš ako pokušaš da zaustaviš svoje misli? Šta sada osjećaš u svom tijelu? Sada, umjesto da pokušaš da zaustaviš svoje misli, obrati pažnju na disanje. Kad god shvatiš da se tvoja pažnja usmjerava na misli odnosno predstave, preusmjeri je ponovo na fizičke osjete disanja. Ne suprotstavljaj se, odnosno ne bori se, jednostavno samo uoči trenutak kada postaješ preokupirana riječima i slikama, i vrati svoju pažnju na disanje. Nastavi s ovim pet do deset minuta i vidi šta se razvija iz ovog fokusiranja pažnje na sve ono što se pojavljuje u tvojoj svijesti. Da li kritikuješ sebe kada ne uspiješ da održiš koncentraciju? Da li si odustao/odustala? Da li si nešto novo otkrio/otkrila? Zapiši u svesku/telefon.
Ja moram – ja biram
Na listu papira napiši 10 stvari koje moraš da obaviš danas. Neka rečenice počinju sa „ja moram da“, recimo napišem dobar tekst ☺ / završim obaveze s posla / pomognem djetetu s domaćim zadacima, itd. Sada se vrati na sve napisane rečenice i umjesto “ja moram da”, napiši i naglas pročitaj “ja biram da”. Budi svjestan/svjesna svog doživljaja kad izgovoriš svaku rečenicu koja počinje riječima “ja biram da”. Zatim ponovi rečenicu, i odmah za njom izgovori prvu rečenicu koja ti padne na pamet. Na primjer: „Ja biram da ostanem na mom poslu. Osjećam se sigurno i bezbjedno.“ Da li se odmah javlja neki trenutni osjećaj kao da se budiš iz auto-hipnoze, neko otkriće sopstvene snage i mogućnosti? Istu vježbu možeš da radiš s rečenicama koje počinju s „ja ne mogu“ i da to zamijeniš s „ja neću“, ili da u rečenicama koje počinju s „treba mi“ to zamijeniš s „ja želim“. Možeš otkriti da li je to nešto što ti stvarno treba, ili nešto što želiš ali možeš lako preživjeti bez toga. Možeš probati i s „plašim se – volio/voljela bih“... Šta si otkrio/otkrila? Zapiši u svesku/telefon.
Zahtjev i odgovor
Svi mi u sebi imamo unutrašnji glas koji nam se neprestano „obraća“. Dok ovo čitaš da li čuješ sebe kako kažeš: “Stvarno?“ ili „Šta ove lupetaju?“. Taj unutrašnji glas je nekada vrlo kritički nastrojen i ima primjedbe na tvoje postupke. U ovoj vježbi ćeš ga bolje upoznati. Zamisli ga na praznoj stolici preko puta. Opiši ga. Kako izgleda? Kako te gleda? Šta ti kaže? Vjerovatno rečenice koje počinju s „ti treba“ ili „kada ćeš već jednom da naučiš da“. Kojim tonom ti se obraća? Kada se javlja? Šta ti osjećaš prema njemu? Sada daj ime tom kritičaru koje će ga najbolje opisati! Možeš mu dati i neko indijansko ime kao „Kritičar koji sjedi“ ili „Brbljivac saboter“ ili „Progonitelj“. Obrati mu se. Reci mu šta ti smeta kod njega. Sada sjedi na njegovu stolicu i budi taj kritičar. Iz te uloge objasni koja je tvoja svrha. Opiši šta bi bilo da nema tebe, unutrašnjeg kritičara. Da li bi upadao u nevolje? Pravio gluposti? Prisjeti se kada si upravo kritikama spasio situaciju! Reci koje osobine kritičara te najviše sputavaju ili nerviraju, ali ne zaboravi da uvažiš i one pozitivne strane svog „unutrašnjeg brbljivca“. Šta primjećuješ? Da li je kritičar možda i zaštitnik ili motivator?
Šta kažu suze?
Plače ti se ovih dana češće nego inače? To je skroz Okej. Tuga je u ovim trenucima neizvjesnosti i izolacije sasvim normalna, čak i dobrodošla. Jesi li nekada razgovarao/razgovarala sa svojim suzama? Evo pravog trenutka da počneš. Kad bi tvoja suza mogla da govori, šta bi ti rekla? Da li bi ti želio/željela nešto da joj odgovoriš i šta bi joj rekao? Što si korisno saznao/saznala iz ovog iskustva? Kako ta saznanja mogu da ti budu od koristi danas?
Materijal preuzet iz dokumenta Psihoteka – (pre)Živjeti izolaciju uz zbirku vježbi za jačanje ličnih snaga.
