Aktuelno

Najnovije vijesti, saopštenja...

Pedagozi se susreću sa sve većim brojem djece kojima je teško da održe fokus pažnje i isprate školsko gradivo. Stručno osoblje u školi se sve češće žali da ni na koji način ne uspijeva da „natjera“ dijete da prati gradivo. U daljem tekstu nudimo korisne i praktične savjete za nastavnike i roditelje u radu sa djecom.

Bitno je znati sljedeće:

  • Dijete ne umije da selektuje bitne od nebitnih informacija (zato je važno naglasiti i eksplicno reći djetetu : „Ovo je sad bitno, obrati pažnju“..). Dobro je napraviti neki slogan, koji je vaš interni dogovor sa djetetom, da kad ga kažete dijete zna da treba da sluša.
  • Kada su zadaci komplikovani (sadrže više instrukcija) bitno je da se instrukcije rasčlane i da se djetetu razlože koraci. Dakle, reći djetetu šta prvo treba da uradi, šta radi nakon toga itd. U protivnom vjerovatno je da će dijete odlagati obavljanje takvih zadataka.
  • Nekada je potrebno više ponavljanja da bi dijete upamtilo (potrebno je strpljenje).
  • Slušanje je otežano jer fokus pažnje opadne, zato je potrebno da nastavnik daje kratke i jasne naloge. Dakle, jednostavne rečenice i direktne poruke. Npr: „Uzmi knjigu. Otvori xy stranu. Pogledaj pod brojem tri …“ , umjesto: „Kada otvorite knjigu videćete na xy strani je xy vežbanje, popunite….
  • Ukoliko nastavnik izloži cijeli plan i program na početku časa velika vjerovatnoća je da će dijete zaboraviti šta sve treba da uradi. Dakle, tek kada uradi jedan zadatak dati mu sledeći.
  • Ova djeca često nemaju osjećaj za vreme. Dakle, kada nastavnik kaže: „Imate deset minuta za ovo vježbanje“, dijete neće znati šta sa tom informacijom da radi. Potrebno je reći: „Sad počni da radiš“ ili „požuri “, ako je ostalo još malo vremena. U suprotnom, dijete će nastaviti da se igra, crta…. kao da nije čulo istrukciju nastavnika. Djeca ne razumiju da nešto treba da počnu sada da bi za pet minuta bilo gotovo. Može se koristiti pješčanik u te svrhe.
  • Nije poželjno koristiti ironiju u govoru. Djeca shvataju eksplicitnu i direktnu poruku. Često je potrebno da verbalizujete ono što vi mislite da je očigledno. Npr: „Kada udaraš druga to ga boli“. „Kada se tako ponašaš to me ljuti“ (učiti dijete vezu između uzroka i posledice).
  • Postoji problem u kolektivnim igrama i sportovima (dobro je da dijete prvo gleda i da mu se objasne pravila prije nego što uđe u igru). Na primjer, da gleda kako drugi igraju fudbal, pa tek onda da uđe u tim.
  • Djeci ne treba uskraćivati fizičku rekreaciju.
  • Bitno je imati na umu da i samoj djeci smeta što ne mogu da isprate čas. Dakle, ne rade ona ništa vama, njima samima je teško pa ne umiju sa tim poteškoćama da se nose.
  • Potrebno je uvesti pauzu između aktivnosti jer djeca ne mogu tako brzo da promijene fokus pažnje sa jednog zadatka na drugi. Dakle, nakon nekog zadatka dobro je da se dijete prošeta ili uradi dvije, tri vježbice, pa da nastavi sa radom.
  • Instrukcije davati što kraće, ponekad su dovoljne samo jedna do dvije riječi. Uvijek provjeriti da li je dijete razumjelo šta treba da radi. Reći djetetu da ponovi instrukciju, umjesto da mu je nastavnik ili roditelj ponavlja.
  • Instrukcije nije preporučljivo formulisati u obliku pitanja npr: „Da li bi htio sada da uradiš jednu vježbicu?
  • Koristiti različite načine rada u usvajanju gradiva npr. praviti šeme, crtati mape uma…
  • Ukloniti nepotrebne distraktore pažnje (spoljašnju buku, nije preporučljivo sjedenje pored prozora, ili kačenje šarenih postera u sobi ili učionici).
  • Pitati dijete šta može da mu pomogne da se bolje skoncentriše (da šara ili gnječi plastelin dok sluša predavanje, da sjedi na stolici koja nema naslon pa su mišići leđa napeti…). Bitno je naglasiti da se ovde ne radi o usmjeravanju pažnje na crtanje crteža ili izrade figura od plastelina, već isključivo na pokušaj kanalisanja motoričkog nemira.
  • Kazne nemaju dugoročan efekat i često utiču na to da dijete stvori lošu sliku o sebi.
  • Potrebno je skrenuti pažnju djeteta na period kad je miran (pa makar i pet minuta) i pohvaliti ga. Time mu se šalje poruka da ono može da prevaziđe svoj problem, što dodatno motiviše dijete da nastavi da se ponaša na poželjan način.
  • Neophodno je da se nastavnik ili roditelj obraća direktno djetetu, ne grupi, kako bi dijete usmjerilo pažnju na instrukcije.
  • Nije dobro često mijenjati prostoriju (radnu sobu, učionicu).
  • Budite sigurni da vas dijete gleda u oči kada mu pričate.
  • Ponekad možemo da dozvolimo djetetu da nosi velike slušalice kako ga zvukovi spolja ne bi ometali.
  • Ponekad možemo smanjiti intenzitet svijetla u učionici ili prostoriji za rad.
  • Nastavnik ili roditelj može da otpjeva ili na neki drugi šaljiv način da instrukcije za rad (povećava se vjerovatnoća da će dijete zapamtiti šta treba da radi).
  • Poželjno je da nastavnik ili roditelj izdvoji djetetu prioritete u radu i strukturiše mu redosljed aktivnosti kod komplikovanijih zadataka.
  • Poželjno je da nastavnik ili roditelj ostane u vidokrugu djeteta kada zada vježbu za rad.
  • Nije poželjno davati instukcije u negaciji („ne trči, ne viči…“) jer na taj način privlačimo pažnju djeteta na nepoželjne aktivnosti.

Srećan rad!

Izvor: Psihocentrala  

Pripremila: Nada Bošković

Veličina fonta