Moje dijete je osjetljivo, emotivno, ima divnu dušu, reći će vam 90% roditelja. I biće u pravu. Jer su djeca zaista takva. Vrlo rano u djetinjstvu im se razvije empatija i nerijetko osjećaju tuđe patnje vrlo snažno.
Imam ćerku od šest godina. Juče je trebalo da ode kod bake i, nažalost, bakinoj bliskoj prijateljici je preminuo otac, pa je ona morala da joj pomogne oko svega i bude uz nju. Kad sam mojoj djevojčici objašnjavala zašto ne može kod bake, rekla sam da je tata njene drugarice jako bolestan i morale su da ga vode u bolnicu. Ona je počela da plače. Mislila sam, zato što neće ići kod bake, dok mi nije rekla da plače jer joj je žao čike koji je u bolnici. Kog nikad nije upoznala.
S obzirom na to da ona već duže vrijeme ima i noćne strahove i vrlo često situacije u kojima iskazuje snažnu empatiju, pozvala sam psihološkinju. Željela sam da mi kaže da li imam razloga za brigu. Bila je diplomata i nije mi rekla da sam helikopter-majka, ali me jeste naučila o nekim važnim stvarima kada je riječ o dječjim emocijama.
“Znate, mi smo danas skloni tome da preuveličamo značaj emocija. Naročito onih negativnih. Ne želimo da naše dijete osjeti nešto loše. Ne želimo da bude tužno ili uplašeno. Da osjeća krivicu, strah, tugu, ljubomoru. A to su sve prirodna osjećanja i normalno je da se pojavljuju. Naša reakcija na njih ne treba da bude prenaglašena. Pod uticajem toliko mnogo priče o dječjem razvoju i osjećanjima, skloni smo da bdimo nad djecom i da ih zapitkujemo kako se osjećaju, da li su tužni, šta ih je rastužilo… Naravno da osjećanja ne treba potiskivati, ali toliko insistiranje na njima zapravo će kod djeteta stvoriti utisak da je to nešto strašno važno, nešto o čemu treba stalno misliti. Dok, zapravo, čovek 99% vremena ne oseća nikakve posebne emocije. Evo, vi sada, dok sa mnom razgovarate, ne osjećate ništa posebno. A onda od djeteta stalno očekujemo da nam svoje emocije pokazuje i objašnjava.” – kaže mi psiholog.
“Da li je dijete ljuto? Pa dobro. Tužno? Bože moj. Sve to mora da prođe i greška je od toga praviti neku jako bitnu stvar.”
Djeca, takođe, neprestano traže odobravanje od roditelja. Jesu li dobri? Ako nisu, to sigurno znači da ih ne volimo. Tako je moja devojčica željela u park u svojoj najljepšoj svečanoj haljini. Pokušala sam da joj objasnim da će je možda pocijepati i da onda neće više imati svoju najljepšu haljinu, ali je ona onda riješila da manipuliše durenjem. U toj situaciji se obično pitam – da li bi trebalo da joj dozvolim da se još malo bori i izbori za to što hoće i time gradi upornost i karakter, ili bi bilo bolje da ostanem jasna i kategorična u tome da se u svečanoj haljini napolje ne ide. Psiholog kaže, u ovakvoj situaciji, ovo drugo.
“U svečanoj haljini, ako ste tako vi odlučili, ne ide se na igralište. I tu nema mnogo mjesta za raspravu, kakva god da je reakcija djeteta. Ipak, to ne znači da dijete treba da se slijepo povinuje svakoj odluci, već bi roditelj trebalo da pita: „želiš li danas crvenu ili plavu haljinu?” Na taj način dijete ima pravo izbora, a opet će obući ono što roditelj smatra prikladnim za datu priliku” – kaže psiholog.
“Odnos prema negativnim emocijama veoma je važan za razvoj ličnosti, a roditelji u velikoj mjeri utiču na formiranje tog odnosa. Koliko god da je sasvim razumljivo da nam je važno da se dijete (uglavnom) osjeća srećno, potrebno je imati na umu i kakav odnos imamo prema negativnim emocijama. Jer iako ne želimo negativne emocije ni za nas, ni za dijete, one su prirodne i nekada se javljaju ma kako se mi trudili da ih izbjegnemo. Zato je važno da naučimo da ih prihvatamo kao dio životnog iskustva i iz njih nešto naučimo. Tek kada mi uvidimo da je nemoguće zaštiti dijete od negativnih emocija, pomoći ćemo mu da sa njima adekvatno izlazi na kraj. Ne time da ih negira i potiskuje, već prihvata i uviđa njihovu ulogu i prilagođava svoje ponašanje.” – zaključuje psiholog.
Izvor: Zelena učionica
Priredila: Nina Bakić
