Ustručavaš li se postaviti granice i okvire obroka i jela iz straha da će zbog njih tvoje dijete jesti još manje?
Dijete treba čvrste, dosljedne, ali tople roditeljske granice u svakoj sferi svakodnevnice pa tako i za vrijeme obroka, u jelu. Granice djetetu daju osjećaj sigurnosti, čak i u trenucima kad im se suprotstavlja. Dječji je posao boriti za svoje želje, a naš je roditeljski zadatak djetetove želje prihvatati s razumijevanjem, zagrljajem, razgovorom, ali to ne znači i ispunjavati ih, posebno kad one nijesu usklađene s nekim porodičnim pravilima ili ipak nijesu dobre za djetetovu sigurnost i zdrav razvoj.
U obrocima, kao i u drugim sferama svakodnevnice, dijete treba čvrste, ali tople granice koje dijete neće odvratiti od jela. Naprotiv, istrajnost u porodičnim pravilima za obroke mogu doprinijeti boljem jelu.
Nerijetko se događa da se u situacijama oko porodičnog stola ustručavamo postaviti granice ili ipak popuštamo na prvi djetetov znak protesta, a sve iz straha da dijete neće pojesti obrok ili nekad u očajnoj nadi da će pojesti više ili ništa. Druga je krajnost da u postavljanju granica ulazimo s djetetom u borbu moći oko jela, ne poštujući djetetov dio odgovornosti u jelu, a to je koliko će, kako i koju od namirnica ponuđenih na tanjiru, pojesti.
Pri postavljanju granica, važno je poštovati i djetetove granice, koliko će, koju namirnicu od ponuđenih na tanjiru i kako pojesti. Ako svojim granicama prelazimo djetetove, jelo se pretvara u borbu za moć.
Djeca koja tek uče proces i društvena pravila jela trebaju granice oko ponašanja za vrijeme obroka, ali te one bi trebale biti usklađene s razvojnim fazama bebe: dopuštajući djetetu da u svrhu jela istražuje hranu, dira je, jede rukama, ali dok je to istraživanje hrane praćeno jelom. Ukoliko dijete hranu istražuje iz čiste igre i znatiželje, kao jedan od znakova da je s jelom gotovo, trebali bismo postaviti granicu, npr. „Vidim da hranu bacaš na pod i ne jedeš više, čini mi se da si gotov s jelom pa ću maknuti tanjir“ ili „Za vrijeme jela ne stavljamo ruke u vodu u čaši. Poslije ručka ćemo se igrati s posudicama vode.“
Važno je omogućiti djetetu da u slobodnoj igri istražuje svijet oko sebe, a opet i ukazivati mu na prihvatljiva ponašanja za stolom koja će jelo učiniti učinkovitijim, a i nama roditeljima olakšati svakodnevnicu.
Primjer granica u jelu:
- Hrani je mjesto u tanjiru, ne bacamo je na pod.
- Za vrijeme jela ne stavljamo ruke u vodi u čaši.
- Vidim da hranu mažeš po stolu i da ne jedeš, pa ću maknuti tanjir.
- Razumijem da si gladan, jer nisi jeo mnogo za ručak. Ne možeš jesti štapiće, jer to nije za ručak.
Kako dijete raste i postaje svjesnije svijeta oko sebe, hrane koju više voli, sve snažnije zagovara svoje želje. U tim je situacijama biranje hrane jako važno kao i granice koje treba postaviti prema podjeli odgovornosti: roditelj bira što će skuvati, imajući na umu da nudi raznolike i hranjive namirnice te da na tanjiru ponudi bar jednu namirnicu koju dijete jede. Zato dijete ne bi trebalo birati za jelo nešto od sve hrane u frižideru, već od namirnica ponuđenih na tanjiru, zavisno o svom apetitu. U situacijama kad dijete nerado jede neku namirnicu, važno je poštovati taj djetetov znak, ali i dalje kuvati tu namirnicu u sklopu naših porodičnih jela, jer je nekad djetetu potrebno duže vrijeme da zavoli neki ukus ili teksturu. Još neki primjeri granica za vrijeme jela su: „Vidim da ti danas ne odgovara blitva. Na tanjiru su još krompir i meso pa možeš pojesti nešto od toga.“ ili „Stomak ti nije bio jako gladan za doručak. Zobene pahuljice će još 10 minuta biti na stolu ako osjetiš glad da ih možeš pojesti, a ako ne, pričekaćeš voće za užinu."
Prilikom postavljanja granica u jelu, važno ih je izricati dosljedno, ali mirno, bez povišenih tonova i prisiljavanja na jelo, jer takva atmosfera za stolom može dovesti dijete u poziciju da se bori za svoje potrebe tijela na način da odbija jelo i time pokazuje da je odnos povjerenja roditelj-dijete narušen. Važno je da kao roditelji imamo hrabrosti i dosljednosti u postavljanju granica, uz puno topline prema djetetu, jer tako dijete ličnim primjerom kako da ono postavlja i svoje granice.
Izvor: Roditelji.hr
Pripremila: Aleksandra Pavićević
