Sistemski pristup kaže da promjena u jednom dijelu obavezno izaziva promjenu u čitavom sistemu. Kako jedan član porodice proživljava burnu i dramatičnu promjenu iz djeteta u mladu osobu, tako da nas ne čudi tvrdnja da se porodica s adolescentom nalazi u najburnijoj fazi svog životnog ciklusa.
Različite životne faze zahtijevaju ponovno prilagođavanje i adaptaciju čitavog porodičnog sistema, tako da članovi porodice moraju da budu fleksibilni i adaptibilni u odnosu na novonastale okolnosti. U tim tačkama mogu se razviti razni simptomi, teškoće i problemi. Najmlađi članovi porodice u fazi adolescencije prolaze kroz veoma značajan razvojni proces, praćen brojnim psihofizičkim promjenama, a odnos roditelja prema tim promjenama jedan je od ključnih faktora uspješnosti čitavog procesa. Porodica je dakle pred velikim izazovom, a na roditeljima je velika odgovornost.
Porodica s adolescentom je faza od djetetovog ulaska u pubertet i traje do njegovog izlaska iz porodice. Karakteriše je potreba za reorganizacijom cijelog sistema, hijerarhije, raspodjele moći i uloga, kao i potreba za što popustljivijim granicama naspram spoljašnjeg svijeta. Adolescenti unose novine u porodicu, izazivaju njene vrijednosti, traže promjenu, ali i podršku i sigurnost. Razvojno rastrzani između težnje za odrastanjem i dječje potrebe za roditeljskom zaštitom i brigom, emotivni naboj je ono što karakteriše porodične odnose. Neusklađenost roditeljskog i spoljašnjeg sistema može biti izvor problema, razvoja simptoma, kako kod adolescenta, tako i kod roditelja. Pobuna protiv roditelja kojom adolescenti razvijaju vlastiti identitet može postati problem koji može biti nastavak ranijih emocionalnih i razvojnih poteškoća koje nisu adekvatno rješavane. Ovaj period karakteriše i preispitivanje popuštanja granica. Ako su granice suviše zatvorene i porodica ne dopušta prodor uticaja, porodični odnosi bivaju umreženi, a pravila rigidna. Ovakva porodična dinamika ne pruža mogućnost za adekvatan razvoj i diferenciranje mladih.
Ukoliko su porodične granice suviše otvorene što omogućava nekritički prodor spoljašnjih uticaja porodica dolazi u opasnost gubitka vlastitog identiteta. Ukoliko porodica nema razvijen kapacitet za promjene suočava se sa problemom konflikta na relaciji adolescent-roditelji.
Odnos roditelja prema djeci se može razvrstati u tri stila vaspitanja: autoritativan, demokratski i lesefer (laissez faire). Previše strog način vaspitanja (tzv. autoritativan stil) se zasniva na isticanju roditeljske moći na negativan način („Tako je zato što ja tako kažem, moraš da me slušaš“), kažnjavanju za svaku sitnicu, bez uvažavanja mišljenja djeteta. Takav stil vaspitanja koji se zasniva na strahopoštovanju stvara nesigurne osobe, koje ćute kod kuće a van kuće obično prave haos u pokušaju smanjenja napetosti i generalizovane anksioznosti (na opštu nevjericu njihovih roditelja kada im se to saopšti). Potpuno suprotan je popustljivi stil (lesefer) je kada se djeca „sama podižu“, sama donose odluke, zbog čega su prilično dezorjentisana jer nemaju stabilan oslonac i kome da se obrate za pomoć, što dovodi do neodgovornog ponašanja.
Kao najbolji se pokazao „umjeren“ stil vaspitanja, koji se sastoji u poštovanju ličnosti djeteta, dogovaranju, usmjeravanju na socijalno poželjna ponašanja. To je individualni pristup prilagođen djetetu koje se prati i podržava, a opet se kod njega razvija samostalnost.
Predstavlja kombinaciju emocionalne topline i roditeljske kontrole, podstiče radoznalost, kreativnost i nezavisnost, a dovodi do emocionalne uravnoteženosti, jer dijete nije zbunjeno kao u slučaju promjenljivih kriterijuma roditelja, već dosljednošću u ponašanju (uz koje dobije pojašnjenja). Stil vaspitanja popularno nazvan „zlatna sredina“ je posebno važno ispratiti tokom puberteta, a ključna riječ je obostrano povjerenje koje se izgrađuje. To znači da se kod djeteta podstiče razgovor o raznim temama još dok je malo, nema tabu-tema, o svemu se može razgovarati. Samo na takav način će se dijete otvoriti i kada mnoge ozbiljnije teme dođu na red.
Ako je prestrog sistem kažnjavanja, dijete će se zatvoriti i zbog straha od kazne počeće da krije, a tako se gubi povjerenje i ulazi u začaran krug. Dobro je pričati o sopstvenim dilemama i načinima razrješavanja tokom odrastanja, kao i iskustvima svojih prijatelja. Roditelji treba da skinu oreol svemogućih, da se odreknu sopstvenog narcizma i otvoreno pričaju o svojim neuspjesima, kojih je sigurno bilo tokom sazrijevanja, a dešavaju se i u odraslom dobu. Zato bi trebalo da tetke i ujaci imaju posebno mjesto tokom odrastanja, jer posmatraju stvari iz više perspektiva, bliski su a opet imaju dovoljnu distancu da budu objektivni.
Praktični zadaci koji se postavljaju pred roditelje i adolescenta su izraženi u vidu stalnog redefinisanja ponašanja, uloga, granica, adekvatanog balansa kontrole i slobode, reuspostavljanje novih pravila i izmjena rutine. Problemi nastaju i kada roditelji u strahu od nadolazećih promjena i nemogućnosti zadržavanja ranijih obrazaca odnosa, ne pokazuju dovoljnu fleksibilnost i mjeru u pokušaju da zadrže kontrolu (u smislu granica i pravila) i dovoljno puste svoje dijete da istražuje svijet. Veliki izazov za roditelje predstavlja sposobnost za fleksibilnost vezanu za promjenu i eventalni gubitak kontrole; kao i strah od seksualnosti i odradstanja djece.
Kada se procijeni da simptom kod adolescenta ima neku funkciju u porodičnom sistemu zahtijeva se porodična terapija. Ona simptom sagledava kao odraz disfunkcionalnih obrazaca u sistemu. Dakle, krećemo od pretpostavke da porodična disfunkcionalnost oblikuje iskustvo i ponašanje određenog „identifikovanog pacijenta“.
Porodice s adolescentom, najčešće dolaze i „nude“ adolescenta kao nosioca simptoma. Pošto porodice u kojima je dijete nosilac simptoma često imaju difuzne unutrašnje, a veoma rigidne spoljašnje granice, postavlja se pitanje da li će nas porodica „pustiti“ unutra. Ukoliko želimo da im se pridružimo i održimo njihovu motivaciju za dolazak, zlatno pravilo glasi da se moraju poštovati organizacija i generacijske granice – hijerarhija. U prevodu to znači da se prvo roditelji pitaju za razlog dolaska i da se prvo radi na problemu koji oni nude. Ovo može biti posebno teško u onim situacijama kada se roditelji (sklanjajući fokus sa neadekvatnog braka) udružuju napadima na dijete. U tim sitacijama, može biti teško oduprijeti se porivu da se dijete defokusira, zaštiti i da se odmah pređe na brak. Ukoliko terapeut to učini, izgubiće roditelje za saradnju i otvoriti put za udruživanjem s adolescentom u napadu na roditelje.
Simptom kod adolescenta može imati funkciju: Približi (distanciran) ili distancira (konfliktni) roditeljski par; da zaustavi kontrolišuće, intruzivno ili nasilno ponašanje roditelja; da „prikrije“ neki drugi problem: depresiju majke, alkoholizam oca; da učvrsti sebe u ulozi djeteta i izbjegne prihvatanje uloge odraslog (jer roditelji to ne mogu da „prežive“); da spriječi ili odloži rastavu roditelja ili da prikrije bračnu disfunkciju; da spriječi prelazak u narednu fazu životnog ciklusa (odlaženje djece od kuće).
Tokom rada s ovim porodicama važno je stimulisati kooperaciju među roditeljima, čuvati jasne međugeneracijske hijerarhije, jasno definisati porodična pravila, uloge i rutine. Terapijski rad uključuje rad na vještinama komunikacije, rješavanju problema i vještinama pregovaranja. Adolescenti često provokativno testiraju granice autoriteta, a da već sledećeg trenutka počinju da se ponašaju djetinjasto i zavisno. Oni istovremeno pokazuju izrazitu želju da se odvoje od porodice i misle sami za sebe i isto tako jaku želju da učestvuju u životu porodice i da se oslanjanju na roditelje.
Zadovoljenje ovih ambivalentnih potreba moguće je samo ukoliko roditeljski autoritet i granice porodičnog sistema postanu popustljive toliko da dozvole adolescentu da uđe u sistem i bude zavistan kada ne može sam, a da izađe i eksperimentiše kada je za to spreman.
Izvor: Epistema.rs
Pripremila: Dragana Đokić