U trenutku nas toliko mogu iznervirati prkos, protivljenje ili drskost djeteta da je teško jasno razmišljati i uključiti se u reflektivni proces.
Marko pokušava da pročita priču svojoj trogodišnjakinji Ani. Ana trči po sobi i nikako neće da se smiri. Uporno zahtijeva da se mama vrati da joj čita. Marko već 20 minuta pokušava da promijeni Anino ponašanje, nudeći nagrade (pročitaću ti još jednu priču ako sjedneš sa mnon) i upućujući pretnje (nećeš uopšte dobiti priču). Nijedna opcija ne motiviše dijete da se smiri. Marko konačno dostiže svoj prag tolerancije i frustrirano izlazi iz sobe. Ana počinje da vrišti jer nije dobila svoju priču za laku noć i zove mamu. Sonja odlazi do Ane, smješta je u krevet, i čita joj priču. Ovakva situacija postala je obrazac: Ana zahtijeva da joj mama svake večeri čita, odbijajući tatu.
I Marko i Sonja znaju da je ova dinamika nezdrava i za njih i za dijete. Ali, situacija im se čini nerješivom. Marko je toliko uznemiren da mu je teško da ne reaguje. Sonji je teško da ne ode do Ane kada plače.
Da li zaista možete da kontrolišete svoje dijete?
Postoji čitav niz stavova kojima roditelji ostaju dosljedni, a koji samo rezultiraju time da i mame i tate reaguju na neefikasne načine, čime često povećavaju intenzitet i učestalost izazovnih situacija.
Jedno od najrasprostranjenijih razmišljanja ovog tipa je: „Mogu i moram da kontrolišem svoje dijete. Ja imam moć da promijenim njegovo ponašanje.“
Ali činjenica je da svoju djecu zapravo ne možete natjerati ni na šta: da jedu, spavaju, budu ljubazni, ne viču ili da nemaju ispade. Djeca, kao i svaki čovjek, jedina kontrolišu svoje riječi i svoje postupke. Ovo je jedan od aspekata roditeljstva na koji vas niko ne upozorava.
Tako je žestoko u suprotnosti sa onim kako vidimo sebe i svoju ulogu roditelja. Jer, trebalo bi da umijemo da učinimo da se naša djeca ponašaju kako dolikuje, zar ne?
Kontrolišite ono što možete – situaciju
Kada usredsredite svoje napore na pokušaj da natjerate svoje dijete da promijeni ponašanje, zapravo mu prepuštate volan. Kada pokušavate da ubijedite svoje dijete da sarađuje ili pristane na određena ograničenja, vi mu zapravo prepuštate kontrolu nad situacijom.
Razmislite o ovome: sve tipične taktike koje koristimo- logika (bićeš umoran ujutro ako odmah ne odeš na spavanje), nagrade/mito ( dobićeš dodatnih sat vremena za igru) ili prijetnje (nećeš moći napolje cijeli dan) – stavljaju ishod u njihove ruke. Šta se dešava ako vaše dijete nije pokolebano vašom logikom? Ako ne prihvati mito ili nagradu? Ili se ne plaši prijetnje? Vaše dijete i dalje posjeduje kontrolu nad situacijom. A ovakva dinamika razbijesni većinu roditelja i rezultira njihovom reaktivnošću.
Zato, u ovim izazovnim trenucima, trebalo bi da se usredsredite na ono što možete da kontrolišete – na situaciju – umjesto na ono što ne možete da iskontrolišete: svoje dijete.
Čak i uz ovaj uvid, ako ste poput većine roditelja, lakše je reći nego učiniti. U trenutku nas toliko mogu iznervirati prkos, protivljenje ili drskost djeteta da je teško jasno razmišljati i uključiti se u reflektivni proces.
Kako do ishoda kojim ćete biti zadovoljni i vi i dijete
Kako biste bili responzivni, umjesto reaktivni, u trenutku kada vaše dijete ne postupa onako kako se očekuje, postoji jednostavna strategija: trenutak za mamu/tatu. Sastoji se od tri ključna koraka:
1. Iskažite problem jasno: „Trebalo bi da se smjestiš u krevet, ali ti je teško da uradiš ono što ti je rečeno.“
2. Recite svom djetetu da ćete iskoristiti trenutak za mamu/tatu kako biste kupili sebi vremena da razmislite na koji način ćete riješiti problem.
3. Dajte svom djetetu izbore koji vam i dalje omogućavaju da kontrolišete situaciju.
Mamin/tatin trenutak vam u osnovi omogućava da razmislite kako želite da postupite prije nego što nešto učinite. Ovakav trenutak predstavlja alat za samoregulaciju. Sposobnost samoregulacije često je ključni faktor u tome da li će izazovna situacija sa djetetom eskalirati ili će se razriješiti.
Marko i Sonja odlučuju da iskoriste ovu strategiju kako bi Ana prihvatila ono što smatraju da je najbolje za nju – da joj i mama i tata čitaju priču.
Strategija sprovedena u djelo. Situacija se odvija ovako:
Marko tačno opisuje šta se događa, bez osude i bijesa: „Želim da ti čitam, ali tebi je teško da me saslušaš“.
Slijedi tatin trenutak: „Uzeću trenutak za tatu, da razmislim o tome kako mogu da nam pomognem da riješimo ovaj problem.“ Tada Marko počinje da razmišlja naglas, tako da dijete prisustvuje njegovom procesu: “Hm, vidim da Ana želi da joj mama čita priču. Razumijem; ona voli vrijeme pred spavanje provedeno sa mamom, što je sjajno. Ali, i mama i ja želimo priliku da čitamo Ani, pa smo odlučili da se mijenjamo svake večeri, i naizmjenično joj čitamo. U redu je ako se Ana ne slaže sa našim planom. To je mamina i tatina odluka. Hajde da vidimo koji je Anin izbor. Ona može da odluči da sluša priču, ili može da ne sluša dok joj čitam. To je njen izbor u potpunosti. Ne mogu je primorati da sluša “.
Za to vrijeme Ana se zaustavlja nakratko, slušajući tatino razmišljanje. Ona svjedoči smirenom, racionalnom postupanju svog roditelja, što često rezultira odlukom djeteta da sarađuje u smjeru koji mu je ponuđen. Čak i ako to nije rezultat, ovo je sjajna vježba za roditelje. Daje vam konkretan način na koji možete razmisliti o problemu, a koji smiruje i razjašnjava.
Marko predstavlja Ani dva „izbora“: „Ok, dušo, evo tvoja dva izbora: možeš da slušaš priču, što bih volio, jer zaista uživam u čitanju knjiga sa tobom; ili, možeš da odlučiš da ne slušaš.
To zavisi od tebe. Ali ovo je tatino veče za čitanje. Ja ću ti pročitati priču i poželjeti laku noć. Mama je već rekla laku noć i vidjećete se ujutro. ”
Marko ne zahtijeva od Ane da ga sluša i ne ulaže svu svoju energiju u pokušaje da natjera svoje dijete da promijeni ponašanje. Umjesto toga, ponaša se po osmišljenom planu, smireno i sa ljubavlju. Ovo, zajedno sa Sonjom koja ne pritrčava u pomoć, rezultira time da Ana na kraju prihvata situaciju.
Budite uporni
Naravno, situacije sa djecom se ne rješavaju uvijek tako glatko. Neka djeca neće poslušati odmah, ali to i nije poenta. Svrha ove strategije je da imate plan koji vam omogućava da primijenite ograničenje, bez obzira da li vaše dijete pristaje na to ili ne.
U situaciji kada dijete ne prihvata ograničenje, važno je da roditelji ne odreaguju. U navedenom primjeru, Marko bi i dalje pročitao priču, čak i ako Ana odbija da učestvuje, a zatim bi poželio laku noć sa ljubavlju, uprkos Aninim protestima.
Ukoliko se držite plana, djeca se obično prilagode u roku od nekoliko dana.
Svrha ovog pristupa je da pokažete da nećete učestvovati u nezdravoj dinamici, ma koliko se dijete trudilo da vas u to uvuče, ali da i pored toga dijete zna da ste i dalje njegov oslonac. Ovakav pristup je veoma moćan- on djetetu na pravi način pokazuje da je roditelj tu, bez obzira na sve – što je upravo ono što je svakom djetetu potrebno.
Izvor: Psihocentrala
Pripremila: Nada Bošković
