Anoreksija nervoza – koja se često naziva i samo anoreksija – je poremećaj ishrane koji se karakteriše nenormalno niskom tjelesnom težinom, intenzivnim strahom od debljanja i izobličenom percepcijom težine. Osobe koji pate od anoreksije pridaju veliki značaj kontrolisanju težine i oblika tijela, koristeći ekstremne napore koji imaju tendenciju da značajno ometaju njihov život.
Anoreksija se najčešće javlja sa pojavom puberteta ili kod mlađih adolescentkinja, međutim nekada je možemo vidjeti i na mlađem uzrastu, 8 – 11 godine. Ne zna se tačan uzrok ovog poremećaja ishrane ali se veruje da kombinacija bioloških, psiholoških, porodičnih i poremećaja sredine doprinose razvoju ovog problema. U pokušaju da se shvati adolescentna anoreksija, važno je zapamtiti da je anoreksija progresivni poremećaj koji se razvija. Razvoj poremećaja ide paralelno sa fizičkim, psihološkim i socijalnim razvojem djeteta. U stručnim tekstovima nailazimo da postoji biogenetsko šeme koje uključuje sklonost ka razvoju neuroloških i psiholoških faktora rizika za razvoj anoreksije gdje dalje, okolina utiče na sam razvoj tog sjemena, gdje ono doživljava najveću snagu nakon puberteta.
Dakle, postavlja se pitanje šta uzorkuje razvijanje anoreksije prije puberteta? Jedan od faktora je rana dijeta i izgovori za zdravu ishranu. Kako dijete od 9 godina dođe do ideje da drži dijetu a da nije čak ni debelo? Pod uticajem pritiska vršnjaka, medija, čak i zbog učestvovanja u određenim sportovima koji naglašavaju određeni oblik tijela, više tinejdžera je bez problema sklono da proba dijetu. Jedno istraživanje pokazalo je da se više od 80 procenata desetogodišnjaka plaši da bude debelo, a 35-57 procenata djevojčica u tinejdžerskom dobu uključuje opasna ponašanja u ishrani, kao što je “zdrava ishrana”, neoprezan post, upotrebu tableta, zloupotrebu laksativa i drugo.
Kada ispitujete dijete za koje sumnjate da ima ovaj problem najčešći odgovori na pitanje kako je sve počelo jesu „Samo sam htjela da smršam nekoliko kilograma“ ili „Samo želim da jedem zdravu hranu“. Veliki je broj djece koji želi da smrša ali ne uđu svi u anoreksično ponašanje. Međutim, rane dijete sa kombinacijom ostalih faktora možemo smatratiti faktorom rizika za anoreksiju.
Pored ranih dijeta imamo i, takozvanu, zdravu ishranu. Dovoljno je nekoliko obrazovnih programa o nezdravom načinu ishrane koji bi mogli biti okidači u razmišljanju kod djece koja su u riziku od anoreksije. “Šta je tako loše u izbacivanju nezdrave hrane?” – pitanje koje vam uvijek postave. Većina ove djece često vjeruje u to da ono što rade je ispravno i uvijek imaju argument o zdravoj ishrani, usredsređuju se na detalje (ne jedu nezdravu hranu) i iz vida gube cjelokupnu sliku svog zdravlja. Skloni su crno – bijelom razmišljanju, hrana je ili loša ili dobra, “što bih jela lošu hranu?”. Pored izbacivanja, po njihovom sistemu, nezdrave hrane, paralelno se razvija i anksioznost praćena razmišljanjem “šta ako se ugojim?”, “šta ako od ove hrane postanem debela?”.
Tada, najčešće počinje pretraga na internetu, pamte se kalorije jela, nutritivni sadržaj skoro svake hrane koja je djetetu dostupna. Lista nezdrave hrane raste kako se broj kalorija hrane koju stalno konzumiraju smanjuje. Ako pojedu nešto više od planiranog, osjećaju izraženu krivicu i strah od mogućeg gojenja što dodatno otežava oporavak mlade osobe.
Tretman
Zavisno od više faktora, liječenje se može tretirati hospitalizacijom, dispanzerski, medikamentom i psihoterapijom kao i porodičnim savjetovanjem.
Društvena odgovornost
Mnogi programi koji žele da edukuju o rizicima prejedanja i gojaznosti mogu biti kontraefikasni ako podstiču strah od jela „nezdrave“ hrane i / ili propuste priliku da se pozovu na komponente življenja zdravog, uravnoteženog načina života. Za dijete koje bi moglo imati predispoziciju za razvoj poremećaja u ishrani, kao što je anoreksija, predstavljanje ovih informacija može biti okidač sam po sebi. Osoba koja to radi neophodno je da bude edukovana i o anoreksiji, jer je anoreksija ta koja mnogo više utiče na skraćivanje životnog vijeka mlade osobe nego, recimo, kompulzivno prejedanje.
Izvor: Dečija psihologija.rs
Pripremila: Dragana Đokić
