Pojam identitet preuzet je iz latinskog jezika, a doslovno prevedeno znači karakterističnost. U psihološkom smislu, kada kažemo identitet, mislimo na održavanje i doživljaj cjelovitosti i jedinstvenosti ličnosti, uprkos promjenama u njoj i oko nje. Identitet počinje da se formira već od rođenja, kroz uspostavljanje afektivne vezanosti između majke i djeteta.
Dijete razvija osjećaj za JA kada počne da shvata da su majka i ono dva različita bića, a ne jedno. Razvoj identiteta je dinamičan i kompleksan proces te se on može mijenjati i nadograđivati tokom cijelog života, ali svoj vrhunac dostiže u periodu adolescencije, budući da je tada razvoj najburniji (uzimajući u obzir i fazu postadolescencije koja se završava oko 26 godine života).
Tokom adolescencije dolazi do velikih fizioloških, kognitivnih, socijalnih i emocionalnih promjena. Na osnovu tih promjena u periodu prelaska iz djetinjstva u odraslo doba, adolescent počinje da mijenja doživljaj sebe i svijeta oko sebe, što predstavlja temelj za njegov identitet. Pod uticajem usvajanja apstraktnog i fleksibilnog misljenja, kao i pojmova bliske i daleke budućnosti, adolescent počinje da preispituje sebe i svoje okruženje, svoje potrebe, sposobnosti, vrijednosti, ciljeve, društveno-politička uvjerenja, ne uzimajući sve što čuje od odraslih ,,zdravo za gotovo’’. Razlikovanje ličnih interesa i stavova od onih koje imaju značajni odrasli značajan je korak na putu ka formiranju identiteta. Javljaju se pitanja ,,Ko sam ja?’’, ,,Šta želim da postignem?’’, ,,Koja je moja uloga u porodici/ vršnjačkoj grupi/ društvenoj zajednici?’’, a traganje za odgovorima vodi ka usvajanju elemenata ličnog identiteta – polnog, profesionalnog, društvenog, seksualnog, nacionalnog, navijačkog, muzičkog, i slično.
Što je identitet bolje razvijen, osoba je sigurnija u sebe, prihvata sebe sa svim vrlinama i ograničenjima, lakše se suočava sa životnim tranzicijama, stresom, i ima bolje razvijenu socijalnu i emocionalnu inteligenciju. Ako je identitet slabije razvijen, osoba je manje svjesna sebe i više se oslanja na to kako je okruženje doživljava, te je sklonija tome da i sama o sebi formira takvu sliku, što može biti pokretač unutrašnjih konflikata. Nema jasno formirane stavove, već ih mijenja od situacije do situacije. To su osobe za koje kažemo da nemaju svoje JA ili da su povodljive.
Prema teoriji psihologa Erika Eriksona, razvoj je cjeloživotni proces i prolazi kroz 8 faza, a u svakoj od njih javlja se specifična razvojna kriza koju je potrebno razriješiti kako bi se išlo u pravcu pozitivnog razvoja. Ukoliko se kriza ne razriješi, negativno će se odraziti na svaku narednu fazu. Zbog značaja za formiranje identiteta, adolescencija se vidi kao jedna od najbitnijih faza. Nasuprot formiranju identiteta stoji konfuzija identiteta. Dok tragaju za svojim identitetom, adolescenti su često nedosljedni, prevrtljivi, pribjegavaju eksperimentisanju sa različitim ulogama, i sve dok to nije ugrožavajuće za njih same i okolinu, treba posmatrati kao očekivani razvojni proces. Neki od obrazaca ponašanja koji mogu biti u funkciji formiranja identiteta su:
- Isticanje statusnih simbola, na primjer način oblačenja kojim se pokazuje pripadnost određenoj vršnjačkoj grupi;
- Buntovničko ponašanje prema roditeljima i drugim autoritetima, što za cilj ima da im adolescent pokaže da je sve samostalniji u donošenju odluka;
- ,,Zabranjena ponašanja’’, kao što su pušenje, ispijanje alkohola, eksperimentisanje s drogama, seksualne aktivnosti, što predstavlja igranje uloga odraslih;
- Netolerantnost prema određenim vršnjačkim i/ili društvenim grupama, što je način na koji pokazuju da nešto smatraju nepoželjnim, neprihvatljivim.
Konfuzija identiteta podrazumijeva nemogućnost prevladavanja teškoća pri prelasku iz djetinjstva u odraslost, što dovodi do raznih sukoba u samoj ličnosti. Značajno je da pomenemo i mogućnost formiranja negativnog identiteta. Do toga može doći, recimo u slučaju kada su roditelji prezahtijevni, hladni i, kada dijete ne ispuni njihova očekivanja, šalju mu poruke da je nesposobno, glupo, gubitnik. Adolescent iz bunta i otpora prema njihovim zahtjevima usvaja baš taj nepoželjni identitet.
U adolescenciji je stavljen akcenat na traganje za identitetom, ali ne možemo da negiramo da je bitno i usaglašavanje lične autentičnosti s društvenim normama i očekivanjima. Stoga, bitni faktori u formiranju identiteta su svakako i očekivanja koja se postavljaju i vrjednuju u okviru porodice, škole, vršnjačke grupe, religije, kao i šireg društvenog i kulturološkog konteksta u kom se razvoj odvija. Porodica je, naravno, temelj. Neophodno je da dijete prvenstveno u svom bazičnom okruženju ima oslonac, da osjeća da je voljeno, prihvaćeno i povezano sa članovima porodice. Kako raste, više će se okretati vršnjačkoj grupi i u okviru nje težiti ispunjenju navedenih potreba. Ukoliko u okviru ova dva segmenta ne postoji stabilnost, veća je vjerovatnoća da adolescent neće uspješno prevladati konfuziju identiteta.
Izvor: Vaš psiholog
Pripremila: Dragana Đokić