Mnogo djece s disleksijom nisu nikad odvojeno identifikovana zato što ima mnogo nerazumijevanja o disleksiji. Nemojte vjerovati u jedan od ovih mitova:
Mit 1: Disleksija se identifikuje pomoću testa inteligencije.
Mit 2: Ako imaš disleksiju ti ne možeš čitati. Netačno, osobe s disleksijom imaju mogućnost da čitaju i pišu.
Mit 3: Osobe s disleksijom čitaju i pišu unazad. Netačno, osobe s disleksijom često miješaju smjer u kom se pišu slična slova.
Mit 4: Disleksija je izazvana lošim učenjem, naslednog ili neurološkog tipa.
Mit 5: Nema dokaza da disleksija postoji. Postoji ogroman broj istraživanja koja dokazuju da je disleksija psihološko stanje. Zato što je skriven invaliditet ne znači da ne postoji.
Mit 6: Dijete okarekterisano kao cvijet koji kasno cvjeta. Kada dijete počne da stagnira za najčešći uzrok se misli da je disleksija, i odmah se mora reagovati. Najgora stvar koju možeš uraditi je da odlažes u nadi da će se stvari promijeniti. Što su djeca starija jaz će se proširiti utičući na samopouzdanje i samopoštovanje.
Mit 7: Terapija vida i sočiva u boji će pomoći. Disleksija nije problem s očima, to je jezička osnova. Prekrivači u boji ne pomažu u učenju čitanja.
Mit 8: Disleksija ne može biti identifikovana prije osme godine. Dijete s disleksijom će početi da pokazuje prve znake čim počne u školu. Pomoć u skriningu se može koristiti u uzrastu od pet i po godina.
Mit 9: Dijete ne može čitati jer je lijeno. Svako dijete počinje u školu da nešto nauči, djeca budu povrijeđena kada ne usvoje lekcije. Nikad ne krivite dijete zbog njegove disleksije, disleksija je skriveni invaliditet koji čini čitanje i pisanje teškim, s disleksijom je mnogo teže čitati, i proces čini djecu iscrpljenim. Mnogo ljudi s disleksijom će vremenom i uz odgovarajući pristup naučiti da čita. Osnovni uzroci će uvijek biti tu (organizacija i pamćenje).
Izvor: Nessy
Pripremila i s engleskog prevela: Nina Bakić
