Današnji roditelji, mnogo više nego oni koji su malu djecu imali prije nekoliko decenija, trude se da u svemu što s djecom rade pronađu priliku za učenje.
Kad djetetu čitaju knjigu, koriste situacije u knjizi da bi diskutovali o nekim važnim temama i čuli šta dijete misli. Ako djetetu ne dozvoljavaju da gleda crtani, objasniće mu zašto je to tako, nasuprot onom “Zato što ja tako kažem!” koje nekima od nas i dalje odzvanja u glavi.
Za sve ovo postoji dobar razlog. Istraživanja su jasno i nedvosmisleno pokazala da roditelji koji su uključeni i posvećeni odgajaju djecu s boljim kognitivnim i emocionalnim vještinama.
Ipak, u svemu postoji granica. Pa tako i u uključenosti roditelja u dječje odrastanje.
Na Univerzitetu Stenford jedan od profesora uključenih u istraživanje i izučavanje dečjeg razvoja je profesorka Jelena Obradović. Nova studija koju je sa svojim timom sprovela, a koja je objavljena u martu ove godine, pokazala je da pretjerana uključenost roditelja ponekad može biti i kontraproduktivna.
U okviru ovog istraživanja, naučnici su posmatrali roditelje djece uzrasta do polaska u školu, dok im se djeca igraju, razgovaraju, skupljaju igračke. Roditelji koji su češće prilazili djeci u takvim situacijama, davali im instrukcije, ispravljali ih, nešto im sugerisali ili im postavljali pitanja dok se oni igraju ili nešto rade, imali su djecu koja su bila generalno “lošija” u kontroli emocija i ponašanja. Ova djeca takođe su mnogo teže prihvatala da sačekaju na nešto, a imali su i slabije razvijene vještine kontrole impulsa.
“Roditelji su danas pod pritiskom da moraju pronaći način da uvek budu uključeni, čak i onda kada se deca zaigraju ili kada jednostavno rade nešto što ste od njih tražili”, rekla je prof. Jelena Obradović.
Ona kaže da pretjerana uključenost i previše smjernica koje su roditelji skloni da daju djeci (“ta igračka ne ide tu”, “slon se ne crta tako”, “što se ne biste sad igrali žmurke”…) može imati za posledicu da djeca ne umiju da održe pažnju na nekoj aktivnosti, da kontrolišu ponašanje i svoje emocije.
“Kada dozvole deci da preuzmu vođstvo u međusobnoj interakciji, roditelji im tada daju šansu da izgrade samostalnost i vežbaju samoregulaciju“, rekla je Obradović.
Kako pronaći pravu mjeru uključenosti?
Pronaći ravnotežu između pretjerane i nedovoljne posvećenosti djetetu je naročito važno u periodu ranog detinjstva, tvrdi Jelena Obradović. To je period kada djeca uče da održe pažnju, regulišu emocije i ponašanje bez uplitanja odraslih.
“Ovo je izuzetno važan momenat, kada roditelji moraju da nauče da povuku kočnicu,” rekla je.
Ovo istraživanje obuhvatilo je 102 djeteta uzrasta od četiri do đest godina, a istraživači su otkrili da su djeca onih roditelja koji su se previše uključivali u igru i druge aktivnosti djeteta dok je ono fokusirano, imala poteškoće s kontrolom ponašanja i emocija.
Ali, dok je dijete pasivno i nije naročito koncentrisano na nešto što radi, veća uključenost roditelja nije napravila nikakvu štetu. Kako objašnjava Jelena Obradović, to znači da roditelji slobodno mogu da se uključe i sugerišu aktivnosti onda kada dete nije fokusirano na neki zadatak.
Kako kaže prof. Obradović, ovo istraživanje nije imalo za cilj da pokaže da roditelji ne treba da se uključe u dječju igru niti da je to nešto loše. Ona kaže da nema ničeg pogrešnog u tome da roditelji predlože ideje i aktivnosti ili savjetuju djecu o tome šta bi mogli da urade.
Ali, važno je da pažljivo biraju momenat za to. Pomaganjem predškolcu da složi slagalicu, recimo, podstaći ćete njegov kognitivni razvoj i razvoj samostalnosti.
A ulogu vođe roditelj ipak mora i treba da preuzme onda kada djeca ne obraćaju pažnju, kada krše pravila ili su slabo koncentrisani na aktivnost kojom se bave.
S druge strane, ponekad je djeci potrebno da ih jednostavno ostavite da sami gospodare svojim aktivnostima i vremenom.
Izvor: portal Zelena učionica
Priredila: Anđela Miličić
