Decenije prepoznavanja igre kao velike, vrijedne i važne su iza nas; ali jesmo li uopšte kroz te decenije mi i djeca bili u istoj „igri“?
Brojna istraživanja pokazuju da su u igri djeca motivisana i posvećena, bolje pamte i duže istrajavaju, rešavaju probleme, nalaze načine da sarađuju, jačaju duh i tijelo i razvijaju neuronske mreže. Danas su nam dostupni brojni proizvodi koji bi trebalo da osnaže djecu u igri na taj način – edukativne knjižice, igrice i igračke kojima se „važni sadržaji“ poput brojeva, slova, riječi na engleskom, godišnjih doba i zanimanja pakuju u formate „za igru“.
Kupujemo igrice i igračke, specijalizovane bojanke i nalepnice, vodimo djecu na kurseve, treninge i u igraonice, pa ipak, čini se da nas ponašanja i rezultati naše djece zauzvrat ostavljaju u sve većem rebusu. Kada pitate učitelje i vaspitače, veliki broj njih će vam reći da ulaže poseban trud kako bi sve što rade radili kroz igru. Pa opet, akademska postignuća i kompetentnost budućih generacija blješte po medijima u velikom znaku pitanja.
Da li to znači da smo se „zaigrali“ i da od silne igre u obrazovanju više učenja nema?
Pitate li djecu, ne vjerujem da bi se složila s tim. Većina djece jasno će prepoznati i navesti šta se u vrtiću i školi uči, dok su rijetki oni koji će prepoznati da je u obrazovanju bilo kakva igra poželjna, pa čak i dozvoljena. Decenije prepoznavanja igre kao velike, vrijedne i važne su iza nas; ali jesmo li uopšte kroz te decenije mi i djeca bili u istoj „igri“? Brojna istraživanja pokazuju da su u igri djeca motivisana i posvećena, bolje pamte i duže istrajavaju.
Dozvolićete mi da zavrtim neke drugačije decenije u ovoj priči – one lične, kojih imam nekoliko u rukavu. Otkako znam za sebe, smišljala sam priče. Kamen, plišani zec, lutka – u početku je bilo svejedno; uzmem šta bilo u ruke i igram se, maštam, pripovijedam s tim. Kopam kroz pustinje, letim sa zmajevima, krijem se po šumama, razgledam po rafovima, izdajem kasete u video - klubu zahtjevnim mušterijama. Svaka igra bila je priča i svaka priča bila je igra – ja sam se igrala tako.
Pretpostavljam, očekujete da ću reći kako sam zahvaljujući takvim igrama ovladala verbalnim izražavanjem, kako sam naučila mape i zastave, flore i faune, kako se piše ime filma na plakatu i kako se u prodavnici sabiraju cijene. Možda se i razočarate – neću reći da sam naučila išta od toga. Naravno, znala bih da vam napišem ime filma i saberem cijene bez digitrona, ali ne mislim da je to najjvrednije što je ostalo sa mnom iz mojih igranja. Da nisam igrala takve igre, da nisam smišljala takve priče, da nisam živjela i disala takve svoje svijetove, ja ne bih bila to što jesam. Vjerujem da i vi imate neke igre koje su vas stvorile.
Sjećate se. I osjećate. Svi znamo kako je kada igrom sebe stvaraš i proigravaš. Nije nas stvorilo slovo niti broj – ni jedan konkretan podatak koji smo u igri doznali nije po sebi stao kao okosnica naše ličnosti. U igri se razvijaju različite vještine i komplikuju neuronske mreže, ali mi nismo ocjena u dnevniku ili set vještina u fioci. Trenirajući mišiće, dajući golove i koševe, jureći svemirce i zmajeve, vodeći škole i restorane, njegujući bebe, gajeći životinje… negdje usput otkrili smo hrabrost i kakav je osećaj brinuti za drugoga. Otkrili smo snagu, radost, sumnju, bol i strah. Negdje usput, potkrao se osjećaj plemenitosti, kao i odgovor na pitanje možeš li da osjetiš zlo. Osjetili smo šta je „bližnji“, a šta „neprijatelj“, i kako je to kada si bližnji i kada si neprijatelj za drugoga. Osjetili smo da smo mi ti koji, naposletku, moraju odabrati.
Iskusiti nije isto što i imati ideju o nečemu. Ne uči se iz sadržaja i informacije, već u onom što cijelim svojim bićem doživljavamo. Učiti ne znači znati ili ne znati, već živeti – tragati, posegnuti, odgovoriti, mijenjati se i biti svjestan da uvijek i svime što činiš mijenjaš svijet koji dodiruješ. Šta smo naučili nije pitanje naših ocjena, već pitanje kako nastanjujemo ovo naše parče prostora i vremena.
Naročita vrijednost igre leži upravo u mogućnosti da doživiš ono što drugačije ne bi mogao ili smio doživjeti. Bez straha od posljedica možeš da se upustiš u neke nove, neizvjesne, čak i opasne teritorije koje treba istražiti, možeš da činiš ono što inače ne bi umio niti smio i da budeš sve ono što još uvijek nisi, ali te kopka da li bi mogao biti – i da li bi uopšte htio.
To je suština učenja u igri i ujedno ono što kao odrasli najčešće ne prepoznajemo ili potiskujemo.
Kada pokušavamo da igrom djecu „edukujemo“ – da nametnemo forme, sadržaje i pouke koje mi smatramo važnim, pri tom očekujući jasne i mjerljive rezultate na drugim poljima djetetovog života, sasijecamo sve ono što igru igrom čini. Mi ne želimo dijete koje je kreativno i koje istražuje – jer je to neizvjesno i opasno. Mi želimo dijete koje čini po našoj zamisli – željeći mu samo najbolje, a ne misleći koliko to može biti pogubno.
Na odraslima je zadatak, ali ne zadatak da djecu igrom „edukujemo“. Na nama je zadatak da se otvorimo za neizvjesnost i za prilike koje će i djecu i nas inspirisati da se igramo; da preispitujemo različite životne situacije, otkrivamo različite uloge i različite aktere, istražujemo različite prostore i materijale i da osjetimo šta još postoji i šta još možemo učiniti mogućim u nama samima, ovom svijetu i ovom životu koji stvaramo.
Ni igra, ni učenje, pa ni život ne nose garancije. Na nama je zadatak da prigrlimo taj rizik i da se zaigramo u neizvjesnosti sa djecom zajedno.
Izvor: Novak Djokovic foundation
Pripremila: Dragana Đokić
