Porodično, partnersko, vršnjačko i drugi oblici nasilja samo su jedne od tema nasilja kojima se psihologija danas bavi. Nasilje predstavlja složeni konstrukt koji se najjednostavnije može definisati kao svaki oblik ponašanja koje ima za cilj namjerno povrjeđivanje ili nanošenje bola drugoj osobi, bilo psihičkog ili fizičkog.
O posljedicama nasilja na žrtvu koja je izložena nasilju u posljednje vrijeme se govori mnogo, bilo da je riječ o fizičkim, emotivnim, ponašajnim ili traumatskim posljedicama. U zavisnosti od vrste, trajanja, intenziteta i prirode nasilja umnogome zavisi kakav će biti psihološki odgovor žrtve na nasilničku sredinu.
Posebna pažnja se poklanja onima čiji lični resursi za izlazak i prevazilaženje nasilne atmosfere nisu dovoljno ili uopšte nisu razdvojeni, a to su djeca. Kakav će uticaj izloženost nasilju u dječjoj dobi imati na kasniji razvoj djeteta je nepredvidljiv. Djeca koja, na vrijeme, dobiju potrebnu podršku i pomoć imaju veće šanse da se oporave, dok djeca koja bivaju zanemarivana mogu u budućnosti razviti i usvojiti obrasce ponašanja slične onima kojima su i sami bili izloženi u prošlosti. Oni koji odrastaju u situaciji nasilja kasnije nastavljaju komunicirati s drugima na isti način na koji su nasilnici komunicirali s njima - nasiljem.
Da nasilje generiše nasilje potvrđuju studije koje ukazuju da mnogi nasilnici potiču iz nasilne sredine, s usvojenim modelom nasilnog ponašanja u djetinjstvu ili mladosti. Porodično i vršnjačko nasilje predstavlju predisponirajuće faktore za razvoj devijantnih ponašanja u budućnosti. Djeca usvajaju obrasce od značajnih drugih u djetinjstvu, u početku od roditelja i na taj način, ukoliko se u porodici dešava nasilje, dolazi do međugeneracijskog prenosa nasilničkog ponašanja. Ovo znači da ukoliko roditelji nasilnici u porodičnoj atmosferi, koja treba da predstavlja sigurnu sredinu za dijete, narušavaju porodičnu homeostazu vrlo je vjerovatno da će djeca oponašati postupke svojih roditelja i postati nasilnici u nekoj drugoj sredini, u početku u školi. Osim porodičnog nasilja, sve je više zastupljeno vršnjačko nasilje koje se obično dešava u školi, ali što i ne mora biti pravilo. Vršnjačko nasilje se odigrava i van školskog okruženja. Djeca koja i sama trpe nasilje od vršnjaka mogu postati netrpeljiva prema drugoj djeci.
Međutim, važno je napomenuti da ne postaju sva djeca, žrtve nasilja, nasilnici i da nisu svi nasilnici u prošlosti bili žrtve nasilja. Širok je dijapazon uzroka za pribjegavanje nasilničkom ponašanju, a lično iskustvo u ulozi žrtve nasilja je samo jedan od njih. Stav da je važno samo pružiti pomoć žrtvi nasilja je odavno odbačen, iako žrtva treba biti u fokusu. Mi moramo razvijati sisteme podrške i raditi na empatiji kako bi i oni koji vrše nasilje dobili svu moguću pomoć. Adekvatna rehabilitaciona sredstva, rad sa žrtvama, ali i sa nasilnicima, empatija i razumijevanje predstavljaju ključne alatke u kontroli štete nastale usljed nasilničke situacije, i po jedne i po druge.
Autor: Dragana Đokić, dipl. psihološkinja
