Kroz život dolazi do mnogih očekivanih i neočekivanih dešavanja, pa tako kod djece sa sigurnom bazom, ukoliko se u porodici ili na ličnom planu desi neki gubitak, bolest ili tragedija, nešto što na duže vrijeme može emotivno iscrpljivati, može preovladati nesigurna privrženost.
A s druge strane, kod djece s nesigurnim bazama, ukoliko u okruženju postoji osoba (baka, učiteljica, trener, prijatelj) na koju se mogu osloniti, koja pruža podršku i emotivno je dostupna, djeca uz njih mogu steći sigurnost.
Ali šta je to što odrasle čini emotivno dostupnim, sposobnim za adekvatno emotivno vezivanje? Odnos s roditeljima i iskustva u partnerskim i drugim odnosima. Njihov stav o emotivnom vezivanju.
U Interviju o vezivanju kod odraslih odrasli su odgovarali na pitanja o svojim iskustvima emotivnog vezivanja u djetinjstvu. Ispituje se šta se dešavalo kada su bili uznemireni kao djeca, da li su im roditelji prijetili, da li su se osjećali odbačenim, da li je bilo gubitaka ili odvajanja, da li su ta iskustva iz djetinjstva uticala na njihovu ličnost kada su odrasli, a najbitnije od njih se traži da s pet pridjeva opišu svakog od roditelja, a zatim da opišu neku situaciju koja ilustruje svaki od pridjeva. Na primjer, ukoliko osoba opiše svoju majku kao „brižnu” i potom navede situciju u kojoj je bila bolesna ili prehlađena i kako je majka bila uz njega uz puno ljubavi, milovala ga i činila sve što je potrebno da što prije ozdravi, onda to nudi uvjerljivost o sigurnoj bazi. Ali, ukoliko osoba majku opiše kao „brižnu”, a onda kaže da kada se kao dijete povrijedila u igri nije smijela da joj kaže jer bi bila bijesna, to negira koherentnost priče i ukazuje na nesigurnu privrženost. Takav roditelj izbjegava da ponovo proživi bilo koje svoje bolno iskustvo, zaboravljajući ga ili izbjegavajući da se saosjeća sa svojim djetetom kada je ono u sličnoj situaciji. To čini na način što se od djeteta fizički ili emotivno udaljava. Cijena je gubitak osjećajne brige za dijete kada je ona potrebna, ne ponašaju se u skladu s aktuelnim potrebama djeteta, već se vode svojim iskustvom.
Na osnovu ovog ispitivanja razlikuju se četiri stila emotivnog vezivanja kod odraslih, opisana kroz roditeljski odnos i kroz partnerske veze. Tako razlikujemo:
1. Sigurni/autonomni stil emotivnog vezivanja odraslih
Odrasli iz ove kategorije prepoznaju činjenicu da je emotivno vezivanje veoma važno. Lično iskustvo iz svog djetinjstva otvoreno i uravnoteženo opisuju, imaju doživljaj prihvaćenosti i sigurnosti u sebe. Kao roditelji sposobni su da prikladno odgovore potrebama djeteta kroz toplinu u kontaktu, povjerenje i ljubav. U partnerskim odnosima takođe se sigurno emocionalno vezuju jer, imajući izgrađen osjećaj sopstvene vrijednosti, uživaju u ostvarivanju bliskosti i intimnih odnosa, dobro balansirajući između lične autonomije i pripadanja partneru. Ne strahuju da će biti povrijeđeni, vjeruju i sebi i partneru, a glavna karkteristika je da imaju pozitivnu sliku o sebi i pozitivnu sliku o drugima.
2. Nesigurno - izbjegavajući stil emotivnog vezivanja odraslih
Odrasli koji imaju ovu vrstu emotivne vezanosti često idealizuju svoje roditelje, a onda kroz priču negiraju sve što su o njima rekli. Često zaboravljaju dosta činjenica u njima bitnim pričama iz djetinjstva, a sve u korist izbjegavanja stupanja u kontakt s bolnim iskustvima. Na osnovu toga, razvijaju strategiju izbjegavanja kojom se brane od emotivnih izliva, negiraju značaj emotivnog vezivanja, a sve u svrhu sprječavanja da budu odbačeni. Kao roditelji emotivno i fizički su udaljeni. Održavaju za njih neugrožavajuću emotivnu razdaljinu, ne uče dijete da ispituje sopstvena osjećanja i intimnost. Djetetu ne ukazuju osjećajnu brigu, uskraćuju ga za toplinu i nježnosti. Njihova djeca iako djeluju nezavisno, u suštini su neprilagodljiva. U partnerskim odnosima najčešće ostvaruju površne veze, izbjegavaju bliskost, naglašavaju koliko uživaju u svojoj nezavisnosti. Prepoznaćete ih među onima koji slave slobodu i vjeruju da veza guši, koji često mijenjaju partnere ili u potpunosti odustaju od veza. U osnovi leži strah od odbacivanja i emotivnih rizika koje intimnost i bliskost nose. Njih karakteriše pozitivna slika o sebi ali negativna o drugim ljudima.
3. Nesigurno - prokupirani stil emotivnog vezivanja odraslih
To su osobe koje su izuzetno opširne u prepričavanju događaja iz svog djetinjstava, s težnjom da idealizuju svoje roditelje. Međutim, njihova priča nije koherentna jer uz mnoštvo pozitivnih priča istovremeno se javlja i ljutnja prema roditeljima. Zarobljeni su u nerazriješenim konfliktima, nagomilani bijes ih blokira u emotivnim vezama. Kao roditelji često se ponašaju tako da se dopadnu djeci, bore se za njihovu naklonost i pažnju. Dosta komuniciraju, ali bez suštinske razmjene jer se vode pretpostavkama i ličnim iskustvom, čitanjem misli i kontrolom. Na taj način pokušavaju da spriječe odvajanje, ali nažalost upravo to vodi ka tome da ih u nekom momentu dijete odbaci. Tada vrlo često prijete djeci napuštanjem, neadekvatnim pokušajem da ponovo približe dijete sebi. U partnerskim odnosima ove osobe ostvaruju zavisničke veze. S obzirom da imaju dubok osjećaj inferiornosti, vezivanjem za partnera uspostavljaju osjećaj sopstvene vrijednosti. Svaka situacija koja je i najmanja prijetnja vezi, doživljava se kao mogućnost gubitka voljene osobe, a samim tim i gubitka slike o sebi kao osobi koja vrijedi, pa se iz te ugroženosti javlja ljubomora i posesivnost. Kako bi prikrila od partnera svoj doživljaj bezvrijednosti, pribjegava samo onim postupanjima koji će je pokazati u pozitivnom svjetlu. Kako to sprječava mogućnost razmjene intime, bliskosti i iskrenih emocija, javlja se niz partnerskih problema, a osoba se osjeća usamljeno i otuđeno. Jasno je da njih karakteriše negativna slika o sebi a pozitivna o drugima.
4. Nesigurno - dezorganizovani stil emotivnog vezivanja odraslih
Ove osobe imaju potrebu za emocionalnim vezivanjem, ali istovremeno imaju i strah od vezivanja. Njihovo iskustvo u odrastanju je obilježeno traumama, gubicima, zlostavljanjem, vrlo često neprežaljenjim i nerazriješenim. Vjeruju da bliskost s sobom nosi bol i povrijeđivanje, od drugih očekuju samo loše. Kao roditelji su nekompetentni. Prema djeci se ponašaju u skladu sa svojim iskustvom a ne s djetetovim potrebama. Najčešće gube dijete iz vida ili ga ubacuju u scenario svoje drame iz prošlosti. Njihovo ponašanje je nepredvidivo, pa je dijete onemogućeno da razvije emocionalnu sigurnost. U partnerskim odnosima su vrlo haotične, mada i veoma rijetko stupaju u veze. Uvjerene su da upuštanjem u vezu rizikuju da budu povrijeđene i odbačene. Sabotiraju sebe odričući se šanse da steknu ljubav u životu tako što biraju one partnere koji su im nedostupni. One koji njih žele odbacuju, a na sve načine pokušavaju da pridobiju one koji njih neće. Ako u tome uspiju i stupe u vezu s onim koga su toliko željele, počinju da se osjećaju ravnodušno, razočarano, nezainteresovano i prekidaju vezu. Kako loše misle o sebi, a i od drugih očekuju samo loše, njih karakteriše negativna slika o sebi i negativna slika o drugim ljudima.
Emocionalno vezivanje utiče na sve aspekte naše ličnosti. Utiče na ono šta osjećamo prema sebi i prema drugima. I mada čitajući ovaj tekst možete steći utisak da je prepoznavanjem u nekoj od ovih kategorija vaša sudbina ili sudbina vašeg djeteta zapečaćena, nije tako. Skloni smo da biramo one situacije koje potvrđuju naša očekivanja i tako ostajemo zarobljeni u pričama koje nisu funkcionalne. Ali otvaranjem prostora za nova, pozitivana iskustava pružamo mogućnost za promjenu. Takva iskustva se zovu korektivna iskustva. Ona nas mijenjaju jer iskustvom sebe kao osobe koja je uspjela da adekvatno razriješi negativna iskustva svog odrastanja, da svoja loša iskustva iz prethodnih partnerskih veza ne prenosi u novu vezu, da sebe upozna, prihvati i zavoli baš onakvu kakva jeste, dobar je put ka ostvarenju onoga što zovemo sigurni tip emotivnog vezivanja.
Izvor: portal Zelena učionica
Priredio: Ivan Čović
