Emocionalno vezivanje je primarna potreba, javlja se još na samom rođenju, već prvim kontaktom s majkom, a ostvaruje svoje aspekte kroz odnos s roditeljima i iskustvima koja stičemo kroz sve druge odnose tokom života. Vezanost, ljubav, privrženost su opšta emotivna stanja, ipak kod različitih ljudi se različito ispoljavaju.
Iz pozicije odraslog, bar iskustveno, možemo potvrditi da je svaka veza priča za sebe, ali ipak možemo uvidjeti da postoje osobe koje lakše ostvaruju odnose, osjećaju se sigurno u ispoljavanju i pružanju ljubavi, dok neki imaju strah od vezivanja, osjećaju nesigurnost, nekima je izražena ljubomora i posesivnost, a neki čak odbacuju i negiraju da im je emocionalana bliskost potrebna.
Na odnose u odraslom dobu u velikoj mjeri utiče naš odnos s roditeljima ili primarnim figurama privrženosti. Kroz interakciju s njima stvaramo predstavu o sebi i o drugima, pa taj model kasnije prenosimo u partnerske, saradničke i odnose s prijateljima. Kako nastaje taj model?
Najčešće je primarna figura privrženosti majka, za nju se prvo emocionalno vežemo. Dijete motivisano postizanjem osjećanja sigurnosti putem osmjehivanja, plača i gugutanja, kasnije puzanjem, hodanjem, praćenjem, a onda i verbalnom komunikacijom traži blizinu majke. Ponašanje djeteta izaziva reakciju majke, a njen odgovor dalje uslovljava djetetovo ponašanje. Ono prilagođava svoje ponašanje da bi dobilo pažnju, kontakt, sigurnost koja mu je neophodna za rast i razvoj. Dijete se koristi onim ponašanjem na koje je majka najresponzivnija. Na primjer, ukoliko je majka dostupna kada joj se dijete obraća lijepim riječima, mirnoćom, ono će se tim repertoarom ponašanja najviše koristiti jer mu takvu poruku o dostupnosti i sigurnosti upravo majka šalje svojim reagovanjem na njegovo ponašanje. Ako majka ne odgovara na lijepo obraćanje, dijete će pokušati plačem ili vikanjem, bacanjem stvari, možda strahom ili plašljivošću, povrijeđivanjem sebe ili drugih, bilo kojim ponašanjem kojim će joj skrenuti pažnju i pridobiti je.
Na osnovu tog iskustava dijete pravi unutrašnju sliku o sebi kao o značajnom, a i o majci kao manje ili više sigurnoj bazi. Tako formira model sebe. Njega čine očekivanja i lična uvjerenja o sebi samom. Takođe, formira i model drugih koji je skup očekivanja i vjerovanja djeteta o vjerovatnom ponašanju drugih ljudi, koliko mogu biti dostupni ukoliko od njih tražimo podršku i sigurnost, koliko vrijedi emocionalno se vezivati. Oba modela su prisutna u svim odnosima koje ostvarujemo.
Eksperimentom Nepoznata situacija na velikom uzorku testirana je emocionalna vezanost djece i ustanovljene su četiri kategorije privrženosti u djetinjstvu.
Eksperiment je podrazumijevao posmatranje djece i roditelja pri odvajanju i ponovnom susretu u nepoznatom prostoru. Odvajanje je podrazumijevalo da s posmatračima roditelji ostave djecu na par minuta u prostoriji koja je opremljena igračkama, a u kojoj se nalaze prvi put. Pri odvajanju sva djeca plaču, traže i dozivaju roditelje, ali ponovni susret je ono po čemu su ove privrženosti različite. Pa tako razlikujemo sljedeće kategorije:
1. Sigurna privrženost
U ovu kategoriju, na sreću, spada najveći broj djece. Pri odvajanju ona su uznemirena, ali ne pretjerano. Pri ponovnom susretu, ona trče roditelju u zagrljaj, brzo se smiruju, nastavljaju igru i istraživanje. I roditelj i dijete su zadovoljni. Njihova komunikacija je generalno topla i nježna, postoji sloboda za obostrano ispoljavanje emocija, kao i njihovo uvažavanje. Iako postoje i periodi nesigurnosti, daleko dominantniji je doživljaj dostupnosti roditelja koji na taj način gradi sigurnost i u sebe i u njih.
2. Nesigurna – izbjegavajuća privženost
Vrlo često ova djeca pri ponovnom susretu ne prilaze roditelju, što onda utiče na roditelja tako da ni on ne prilazi djetetu. I roditelj i dijete se osjećaju odbačeno. Iako dijete djeluje spolja nezainteresovano, ono je prilično anksiozno i uzbuđeno, ali to ne pokazuje. Potrebno mu je daleko više vremena da se umiri od djeteta s sigurnom privrženošću. Među njima nema bliskosti, roditelj izbjegava suočavanje s djetetovim emocijama, posebno onim bolnim. Pošto iskustvom stvara osjećaj da na roditelja ne može uvijek da računa, dijete se ponaša kao da mu on baš i nije potreban.
3. Nesigurna – ambivalentna privrženost
Ovde djeca prave priličnu gužvu pri odvajanju. Ona se „lijepe” za roditelja, pokušavaju na sve načine da spriječe odvajanje, a kada roditelj ode, ostaju kod vrata plačući za njim. Kada se vrati, dijete traži da bude u naručju, ne želi više da se igra, želi da bude u zagrljaju, ali istovremeno i bijesno odguruje roditelja od sebe. Sada roditelj pokušava na sve načine da smiri dijete, ali mu ne uspjeva. Ovakav odnos djeluje kao previše blizak, ali zapravo, iako posvijećeni staranju, roditelji su emotivno nedostupni, pa se dijete ponaša zahtjevno, bebasto, kontrolišuće, čak i ucjenjivački, kako bi ih držalo u blizini.
4. Nesigurna – dezorganizovana privrženost
Kod ove djece je primjećeno da oni baš i nemaju neku organizovanu strategiju kako će spriječiti roditelja da ode ili kako će ga dočekati. Ona mogu biti potpuno „hladna“ u obje situacije, mogu da se zalete roditelju u zagrljaj a onda, prije samog približavanja, da se okrenu i odu. U prisustvu roditelja na njihovom licu se može videti strah, baš kao da ne znaju šta mogu očekivati, možda udarac, možda grubu riječ. Nažalost, ova djeca su prilično traumatizovana (na primjer. djeca čiji su roditelji zavisnici od alkohola), često i zlostavljana, a sigurno potpuno emotivno zanemarena, zastrašena.
Kao što vidimo, na dječju emotivnu vezanost utiče ponašanje roditelja i njihov uzajamni odnos. Međutim, nijedna od ovih privrženosti nije nepromjenljiva.
Izvor: portal Zelena učionica
Priredio: Ivan Čović
