Кlasika svjetske književnosti Lava Tolstoja istorija je zapamtila i kao učitelja. U svojoj 31. godini (1859) on je otvorio školu u Jasnoj Poljani u kojoj je po svojim metodama besplatno učio seljačku djecu.
Principi njegovog vaspitanja i obrazovanja bili su za 19. vijek nešto sasvim novo, prije svega zbog činjenice da se pisac vodio samo jednom idejom – teorijom slobodnog vaspitanja. On je smatrao da će djecu zanimati učenje samo ako nastavnici poštuju učenike i njihova interesovanja. Šta o tome možemo reći danas?
Ne kvariti djecu obrazovanjem
Tolstoj je govorio: djetinjstvo je praobraz harmonije, koja se posle kvari i uništava. Prema mišljenju klasika, svako vaspitanje je pokušaj da se dijete utjera u okvire, da se potčini pravilima i zakonima svijeta odraslih. Najbolje je ne držati se vaspitanja koje ima jedan određeni cilj. To ne znači da se ne treba baviti djecom, ali treba razvijati kod njih ono što ona već imaju i cijeniti „prvobitnu ljepotu“.
Svaki čovek živi samo da bi ispoljio svoju neponovljivost. Obrazovanje je poništava, pisao je Tolstoj.
Ne kažnjavati
Tolstoj je bio vatreni protivnik fizičkog i svakog drugog kažnjavanja: kategorično je tvrdio da u školi ne smije biti batina, a učenik se ne smije kažnjavati što nije naučio lekciju. Ukidanje svake kazne u školi u Jasnoj Poljani bilo je nešto sasvim novo za 19. vijek. Savremenici su sumnjali da takva tehnika može imati efekta i tvrdili su: Sve je to vrlo pošteno, ali morate se složiti da je ponekad nemoguće bez štapa i da se ponekad dete mora naterati da nauči nešto napamet.
Ne skrivati svoje nedostatke
Veliki pisac bio je uvjeren da su djeca pronicljivija od odraslih a roditeljima je savjetovao da prvo otkriju svoje slabosti. U suprotnom, djeca će vas uhvatiti u licemerju i neće slušati vaše mišljenje.
„Dao bih dva pravila za vaspitanje: nije dovoljno da i sam živiš valjano nego treba i da radiš na sebi, neprekidno da se usavršavaš i da od dece ne skrivaš ništa iz svog života. Bolje da deca znaju za loše strane svojih roditelja nego da osećaju da njihovi roditelji imaju skriveni život. Sve teškoće vaspitanja proističu iz toga što roditelji ne samo da ne ispravljaju svoje mane nego ne priznaju ni da postoje i pravdaju ih a ovamo ne žele da te svoje mane vide kod dece. <…> A da ne bi bilo strašno celu istinu o svom životu pokazati deci, treba svoj život učiniti valjanim ili bar manje lošim.“ (18. decembar 1895)
Učiti onome što je korisno
Tolstoj je kritikovao način na koji je obrazovni proces bio organizovan u Rusiji u 19. vijeku. Negodovao je što učenici, da bi dobili diplomu, moraju da bubaju teoriju koju nikada neće primjeniti u struci. Latinski, filozofija i crkvene nauke činili su se piscu zastarjelim. Prema njegovom mišljenju, mnogo je važnije znanje koje će biti korisno u životu i učenici imaju pravo da samostalno biraju šta će učiti.
Negovati nezavisnost
Tolstoj je govorio da su ljudi iz naroda – oni koji nisu učili u gimnazijama i na univerzitetima – „svežiji, jači, moćniji, nezavisniji, pravedniji, čovječniji i, što je najvažnije, potrebniji bez obzira na to koliko su obrazovani“. Zbog toga je jedno od glavnih pravila u njegovoj školi bilo: ne primoravati djecu da se pokoravaju strogim pravilima, nego ih učiti da budu slobodni i nezavisni.
„Ako učenik ne nauči u školi da sam nešto napravi, stvori, onda će i u životu samo podražavati, kopirati jer je malo onih koji bi, naučivši da kopiraju, umeli da nastave samostalan rad.“
Dozvoliti zamjerke
U Jasnoj Poljani, pored predavanja, često su se održavali i razgovori. U tim prilikama učitelji i učenici su razgovarali o svemu što su smatrali važnim: naučnim pitanjima, vijestima, obrazovnom procesu. Učenici su mogli da izraze svoje stanovište, pa čak i da kritikuju učitelje. Slobodno vaspitanje, koje je Tolstoj zastupao, podrazumijevalo je iskren i otvoren razgovor.
„Učenik mora imati potpunu vlast da izrazi svoje nezadovoljstvo ili, u krajnjoj liniji, da se izuzme iz procesa obrazovanja koje ga instinktivno ne zadovoljava jer je jedini kriterijum pedagogije – sloboda.“
Razvijati maštu
Vaspitanje i obrazovanje nije samo proučavanje udžbenika. Pisac je primijetio da na formiranje ličnosti djeteta utiče sve što ga okružuje: „dječje igre, patnje, roditeljske kazne, knjige, rad, učenje pod moranje ili slobodno, umetnost, nauke, život – sve nas oblikuje“. Učeći o svijetu, dijete razvija maštu i stvaralačke sposobnosti. Tolstoj je smatrao ogromnom greškom učenje po planu i programu, i da umjesto toga dijete samo treba tek usmjeriti u proučavanju svijeta u svoj njegovoj raznolikosti.
Učiti s razumijevanjem
Slobodno obrazovanje bilo je neprihvatljivo za gimnazije i univerzitete 19. vijeka, gdje su učenici bili primorani, često pod prijetnjom tjelesnog kažnjavanja, da pamte gradivo. Tolstoj je obrazovni proces sprovodio bez prinude i trudio se da podučava tako da dijete uživa u učenju. Pisac je glavne savjete za učitelje sakupio u brošuri Opšte napomene za učitelje, gdje je preporučio pomno praćenje mentalnog i fizičkog stanja učenika, a umjesto suvoparnih termina, djeci treba prenijeti utiske.
„Da bi đaku gradivo bilo razumljivo i zanimljivo, izbegavajte dve krajnosti: ne govorite učeniku o onome što on ne može znati i shvatiti i ne učite ga ono što on zna ponekad i bolje od učitelja. … Da bi poverovao u istoriju i geografiju, prenesite mu istorijske i geografske utiske. Pričajte učeniku do najsitnijih detalja o zemljama i istorijskim događajima o kojima mnogo znate.“
Prevashodno razvijati čovječnost
Deca ne gledaju vaspitača kao oličenje intelekta, nego kao čoveka, pisao je Tolstoj. Najmanje što odrasla osoba može prenijeti djetetu jesu znanja, pravila, nauka. Posmatrajući roditelje i učitelje, djeca donose zaključke o tome šta znači biti dobar čovjek, kako se ponašati u društvu i po kojim zakonima živjeti. Dječija pronicljivost se ne može prevariti ni znanjem ili pravilima.
Živjeti valjano
Djeca su po prirodi čista, nevina i bezgrešna. Odrastajući, ona uče o svijetu, fokusirajući se prije svega na ponašanje roditelja i bliskih ljudi. Stoga glavni zavjet ukupne Tolstojeve pedagogije glasi: na prvom mestu treba usavršavati sam sebe pa tek onda brinuti o vaspitanju mladih pokolenja.
„Smatram da se vaspitanje svodi na to da i sam živiš valjano, to jest da se razvijaš, vaspitavaš – ljudi jedino time utiču na druge, vaspitavaju ih. Tim pre na decu za koju su vezani. Biti pravedan i pošten prema deci, bez skrivanja onoga što ti se dešava u duši – to je jedino vaspitanje.“
Izvor: portal Detinarije
Priredila: Anđela Miličić
