Svako peto dijete ne nauči da čita u prvom razredu, a svako treće ima određenu vrstu rasute pažnje.
Postanite svjesni promjene koja je nastupila i naučite kako da riješite ovaj problem?
U početku, roditelji obično misle kako im je dijete veoma radoznalo i da zato skače sa teme na temu, ne drži ga mjesto i nema pažnju dužu od 40-50 sekundi.
Govorićete kako je jako kreativno pa ne može da se fokusira na jedan zadatak zato što ima bujicu ideja. Međutim, kada budete na polovini prvog ili drugog razreda shvatićete da stvari nisu baš tako ružičaste i da je „vrag odneo šalu“. Opet, ovo nikako ne znači da sa našim djetetom nešto „nije u redu“.
Savršeno normalni – za svijet u kojem žive i koji, zbog toga što u njemu stvari na prelasku iz industrijskog u informatičko društvo nisu baš dobro riješene, djeca imaju određene prepreke. One će se kao i svaka društvena kriza riješiti – za par generacija – onda kada kultura i svijest dostignu tehnologiju u promjenama koje su se desile. Ali to će biti svijet naših unuka, a mi sada treba da živimo. Sada imamo probleme s lošim uspjehom u školi, stidom koji se javlja i kod djece i kod roditelja, kao i gomilom komplikacija koje dodatno usložnjavaju ionako kompleksan i ubrzan život.
Stvar je u tome da je razmišljanje vašeg djeteta bar sedam godina trenirano u duhu web-a. Vjerujem da je malo nas o tome dublje razmišljalo. Ako smo mi – generacije 80’tih, 70’tih ili ranije generacije razmišljali kroz riječi i tečno i razložno – trebalo bi da shvatimo da mozgovi naše djece rade dramatično drugačiji posao. Web način razmišljanja kaže ovako: „Biću na jednoj temi oko 90 sekundi i primiću do devet informacija, pod uslovom da je sadržaj veoma zanimljiv – koloritan, animiran, humorističan. U suprotnom, frustriraću se, vjerovatno odreagovati neprimjereno i tražiću drugu temu – koju ću dobiti klikom na moj ekran ili zapomaganjem koje će mi pomoći da dovoljno pritisnem odrasle da učine to za mene!. “Ovo je realnost i viđamo je u svojim stanovima svakog dana. Razumijete li, onda koliko su u čudu djeca kada dođu u školu i shvate da dugmeta više nema? Da virtuelni svijet ne postoji u svijetu škole i da učiteljicu ne možeš da klikneš, a da je gradivo gotovo bolno dosadno i na prvi pogled potpuno neprimjenljivo.
Posledice ovoga nisu samo nervoza roditelja i lošiji rezultati u školi. One su daleko snažnije! Djeca, postaju daleko nestrpljivija, nedostaje im fokus i koncentracija im traje veoma kratko. Zavisni su od roditeljske pomoći, ne povezuju znanje funkcionalno nego samo mehanički memorišu podatke. Ovo je uzrok slabijeg razumjevanja i dugoročne memorije – kojih nema bez koncentracije.
Motivacioni obrasci istrajavanja, koji su u životu jako potrebni zbog toga što treba da razvijemo sposobnost da radimo uprkos preprekama (do neke razumne mjere), se ovako neće izgraditi. Umjesto toga, u umovima naše djece nastaće obrnuti obrasci nestrpljivosti i odustajanja, riječju „Sve i odmah sad, lako ili neću uopšte da se trudim!.“
Dalje, ovakvo stanje, doprinosi stvaranju djece s niskim stepenom vjere u sebe, koju odrasli uglavnom kompenzuju „napumpavanjem“ neke vrste lažne samouvjerenosti kod djece. Za deset - petnaest godina, ovako, sigurno dobijamo armiju „prinčeva“ i „princeza“ milenijalaca koji veruju kako imaju prava – bez obaveza koje treba da ispune i kako im stvari pripadaju iako za to nemaju nikakav osnov u datoj vrijednosti ili kompetencijama koje posjeduju. Ova promjena je već tu, ako ne vjerujete, pitajte bilo kog prijatelja koji zapošljava ljude koliko je teško raditi sa milenijalcima.
Da ne bude zabune, mi ovdje nemamo ideju da pričamo o određenom društvenom ili ličnom problemu koji nema rješenje. Ne. Naš cilj je da vam skrenemo pažnju na proces koji se odigrava tu, ispred vašeg nosa, vi ga uglavnom niste ni svjesni, a možete da ga preduprijedite ili riješite ako je već nastao.
Šta da radimo? Najbolja, iako veoma malo cijenjena u većini svijeta je prevencija. Da problem riješimo prije nego što nastane ili dok je još u ranom stadijumu – tj. do trinaeste godine djeteta. Bilo da to radimo sami, bilo da imamo pomoć profesionalaca poput naše škole. Nemojte da čekate da vaš đak prvak ima lošu preciznu motoriku, ili da sriče slogove u drugom polugodištu drugog razreda, da ne umije da razumije složeniji matematički zadatak bez vaše pomoći, da radi domaći satima ili uči pjesmicu dva dana. Uzmite stvar u svoje ruke i počnite na vrijeme da radite – 20 minuta dnevno je dovoljno. Kao što ih učite da peru zube, jer vam je važno da imaju zdrav i lijep osmijeh, isto tako treba da vam bude stalo da imaju funkcionalno mišljenje u modernom dobu, zar ne?
Ovakve pojave nećete riješiti. One nisu „faza“. Cijeli svijet je u nekoj „Fazi“ i ona se zove nova Realnost sa velikim „R“. U njoj važe drugačija pravila nego ranije. Ako vi budete radili umjesto njih, pomagali im ili ako im priuštite privatne časove s učiteljem – nećete imati željeno rješenje. Vaše dijete je više nego sposobno da se samo nosi sa svim izazovima razvoja. Shvatite da je ono kao šporet na kojem želite da skuvate ručak, ali da ste zaboravili da uključite ringlu ili ste je stavili na „jedinicu“.
Nama internet nije uzeo mozgove – samo nam je tehnologija zapetljala „moždane konce“ koji sa malo fokusa i upornosti sa vaše strane mogu da se razmrse. A onda… Onda ćete imati mogućnost da uživate u svim dobrobitima koje vam je ovaj ludi multimedijalni svijet donio – u izvanredno brzom razmišljanju, kao munja visprenom učenju i nesvakidašnjoj kreativnosti vaših potomaka.
Šta možete da radite sa njima? Evo strategija koje svako može da radi kod kuće. Ne oduzimaju puno vremena, korisne su:
- Dajte im da vježbaju daktilomotoriku (precizne igre prstićima) – vjerovali ili ne tako se razvija govor – nek sklapaju igračke, zavrću šrafove prstićima, slažu puzle…
- Čitajte im knjige, ali „bez slika“ – neka sjede prekoputa vas i zamišljaju prizore umjesto da im „implantirate“ slike sa „Nickelodeona“.
- Uvježbavajte procedure – djeca vole pravila ponašanja isto koliko vole da ih izazivaju – na vama je da ih postavite malo – ali i da budete dosljedni u njihovoj odbrani. Kada ih jednom usvoje, baš kao i loše navike one postaju obrasci ponašanja (bihejvioralni paterni) o kojim se „ne razmišlja“ već njima upravljaju automatski piloti.
- Dajte im vrijeme da se „slobodno igraju“ – nek sami uče da popunjavaju svoje vrijeme – to je njihov, a ne vaš posao. Bez multimedije i interneta. Sami sa sobom i stvarima koje su na raspolaganju. Zapravo zadajte im svaki dan po neki kratak dosadan i koristan zadatak sa jasnom pozitivnom posledicom.
- Izazivajte njihovo divergentno razmišljanje zadacima tipa: „Nije slatko, nisu kokice, nije limun, nije kafa – kojeg je ukusa onda?“
- Vježbajte asocijacije i imaginaciju kroz zamišljanje slika dok se vozite kolima.
- Dajte im da klasifikuju stvari – od čarapa do kategorija životinja, kockica.
Naše iskustvo u radu sa „Tesla babies programom“ kod predškolske djece, kao i kod školskog uzrasta („Tesla Kids program“), kao i „Tesla Logo programu“ pokazuju da se u periodu od treće do dvanaeste godine mozak djeteta ponaša veoma plastično. Da se svaka usmjerena promjena veoma brzo primjeni u razvoju i da je napredak vidljiv iz mjeseca u mjesec. Naravno, u kućnim uslovima nećete moći da mjerite promjene i da utičete na balasiranost razvoja svih kompetencija, ali ćete sigurno moći da napravite pozitivnu promjenu.
Izvor: Moj pedijatar
Priredila: Aleksandra Pavićević
