Anđela Zlatković, specijalizovana pedagoškinja i savjetnica za Kognitivno–Bihejvioralna Terapiju (KBT) koja se specijalizovala za rad s mladima i djecom, nakon što je završila Redukaciju psihomotorike (RE) i KBT edukaciju za rad s djecom i adolescantima.
Kako kaže, antisocijalno ponašanje je pojam kome se, u novijoj literaturi daje prednost u odnosu na pojmove delinkvencija i prestupništvo, koji podrazumjevaju isključivo kršenje zakona i dodaje kako je glavni sinonim za antisocijalno ponašanje zapravo rizično ponašanje.
Pojašnjava da je pojam ,,antisocijalno’’ uže shvatanje jer obuhvata samo eksternalizovano ponašanje, koje je u sukobu sa društvom, usmjereno ,,ka spolja’’. Tu se misli i na internalizovane probleme, kao što su povišena anksioznost, depresija, različite fobije, sklonost ka samopovrijeđivanju.
Upozorava kako bi posebnu pažnju trebali posvetiti cijelokupnoj porodičnoj atmosferi jer, kako tvrdi, određene porodične situacije mogu povećati vjerovatnoću da djeca i mladi počnu pribjegavati različitim oblicima problematičnog ponašanja.
„Nije pravilo, ali nije ni retkost da mladi koji su u sukobu sa društvenim i/ili pravnim normama potiču iz disfunkcionalnih porodica, porodica, kao bazično okruženje svake osobe i kao primarni faktor socijalizacije, na razvoj rizičnog ponašanja može uticati dvojako: 1) prisustvom faktora koji pogoduju nastanku rizičnog ponašanja, i 2) odsustvom faktora koji neguju prosocijalno ponašanje. Kroz mnogobrojna istraživanja došlo se do definisanja konkretnih činilaca koje u ovom smislu možemo posmatrati kao značajne.“ kaže Anđela i dodaje da:
„Kroz mnogobrojna istraživanja došlo se do definisanja konkretnih činilaca koje u ovom smislu možemo posmatrati kao značajne.“
Izostanak pozitivne afektivne veze između roditelja i djeteta
„Afektivna (emocionalna) veza uspostavlja se već u prvim trenucima djetetovog života, naročito između majke i deteta – kroz dodir, čin dojenja, prijatnost koju kod bebe izaziva majčin glas. Ravnodušnost, odbacivanje i izbegavanje djeteta mogu se negativno odraziti na celokupan dalji razvoj ličnosti,“ naglašava ona.
Problemi u funkcionisanju porodice
Objašnjava kako problemi unutar porodice i njena disfunkcinalnost utiču na samo dijete. Navodeći kako ovaj faktor nastaje s nemogućnošću da roditelji organizuju svakodnevne porodične aktivnosti kroz koju bi ispoljili svoju roditeljsku ulogu.
Zlatković kaže da se aktiviranje ovog faktora može ispoljiti na dva nivoa, „Prvi je distancirano i neangažovano roditeljstvo. Distanciranost se ogleda kako u nedostatku interakcija između samih roditelja, tako i između roditelja i djece. Tome, recimo, može doprineti preokupiranost poslom, ili loša materijalna situacija gde su roditelji prinuđeni da rade više poslova. Neangažovanost se odnosi na izostanak pohvaljivanja djeteta za poželjno ponašanje, sugestija i savjeta za prosocijalno ponašanje, pozitivnih podsticaja za jačanje motivacije.
Drugi nivo je nedosledno roditeljstvo koje se ispoljava kroz nepostojanje jasnih pravila ponašanja ili, ukoliko postoje, nedoslednost u njihovom sprovođenju. Ovaj aspekt podrazumijeva i neusaglašenost roditelja po pitanju granica, postojanje dvosmislenih pravila, protivrečnost u njihovom sprovođenju, u određenim trenucima kažnjavanje, a u nekim drugim tolerisanje istog. Sve ovo dalje vodi ka neuspehu u uspostavljanju discipline, i smanjenoj kontroli nad ponašanjem djece. Istraživanja su pokazala da roditelji djece koja se nasilno ponašaju najčešće ne znaju gde, kako i sa kim njihovo dijete provodi slobodno vreme“, objašnjava Anđela.
Izostanak responzivnosti
„Responzivnost se odnosi na sposobnost roditelja da prepoznaju detetove potrebe, da se stavljaju ,,u njegove cipele’’, da ne minimiziraju ono što muči dete u datom trenutku jer njemu, kao odraslom, to deluje smešno ili nebitno“.
Dakle, prema njenom mišljenju ispoljava se, isključivo kroz interesovanje za djetetove aktivnosti, svakodnevnu brigu i podršku. Znači konstantno pružanje ljubavi i topline a ujedno i efikasno i ,što je jako bitno, dosljedno sprovođenje već određenih pravila ponašanja.
Konflikti između roditelja
„Dijete koje prisustvuje svakodnevnim svađama i sukobima između svojih roditelja, usvaja taj model kao prihvatljiv način nošenja sa problemima. Partnerski konflikti dovode i do toga da roditelji bivaju nezadovoljni svojim životom i preokupirani ličnim problemima, te često djeci postaju emocionalno nedostupni“, kako navodi Anđela roditelji, zbog drugačijeg načina vaspitanja nerijetko mogu imati konflikte i nesuglasice.
Imajući u vidu njihovo moguće nezadovoljstvo i cjelokupnu atmosferu vaspitanje djeteta vrlo često postane polje na kom se jedno drugome, tako reći, inate (na primjer, jedan roditelj postane pretjerano popustljiv kako bi drugog povrijeđivao i pridobijao naklonost djece).
Razvod
Ova pedagoškinja navodi da je, „razvod ili razdvajanje roditelja nastupa kao posledica konflikata.“ Cijelom takvom situacijom porodica postaje i degradirana i s još manjom mogućnošću vršenja osnovnih porodičnih funkcija. „Istraživanja pokazuju da razdvajanje roditelja pre navršene pete godine života deteta povećava šansu za ispoljavanje poremećaja u ponašanju.
Kritičan period su i predadolescencija i adolescencija,“ saopštava Anđela naglasivši da to svakako nije pravilo jer nijesu sva djeca ista što znači da razvod ili razdvajanje roditelja ne utiče isto na svako dijete. Roditelji koji adekvatno obavljaju svoje roditeljske uloge i nakon razvoda, kroz cijeli proces razvoda prođu, tako reći, dostojanstveno i nastave zajednički da se brinu o djeci značajno će umanjiti vjerovatnoću za razvijanje rizičnog ponašanja.
Neprepoznavanje problematičnog ponašanja
Svi mi bar jednom u životu kod sebe ili osoba koje nas okružuju možda ne uspijemo prepoznati problematično ponašanje. Anđela takođe navodi kako nije rijetkost da roditelji ponekad svjesno ili ipak nesvjesno negiraju postojanje problema kod djeteta, dok, s druge strane, idealizuju sliku o svojoj ostvarenosti u roditeljskoj ulozi.
„Tome su uglavnom skloni roditelji koji neguju popustljiv vaspitni stil. Kada se neadekvatno ponašanje ispolji, izostajanje reakcije od strane značajnih odraslih je potkrepljujuće za to ponašanje u istoj mjeri kao da je djetetu data nagrada“, dodaje ona.
Psihopatologija roditelja
Objašnjava kako antisocijalno ponašanje kod roditelja, kao što su zavisnost od alkohola, psihoaktivnih supstanci ili kliminalitet i agresivnost, djetetu daju loš primjer ponašanja i pri tome mu ne nude prostor da nauči kako pravilno da se nosi s problemima. Ovakav životni stil kod roditelja djetetu ne promoviše socijalno prihvatljivog ponašanja. Anđela ne negira da postoje djeca koja i u takvim okolnostima izađu na, kako je rekla, pravi put, ali u tom slučaju ključnu ulogu imaju jaki odbrambeni faktori same ličnosti.
„Dokazano je i da je šansa za ispoljavanje antisocijalnog ponašanja djece veća u slučaju kada se jedan ili oba roditelja suočavaju sa depresijom. Depresivno stanje utiče na umanjenje roditeljske kontrole, kao i energije i volje za brigu o djetetu.“
Vršnjačke grupe, škole, šire društvene zajednice, kao i u samoj ličnosti osobe koja je sklona asocijalnim oblicima ponašanja se takođe mogu naći rizični faktor.
„Kod većine mladih kod kojih se jave neki od oblika rizičnog ponašanja prisutna je, zapravo, kombinacija faktora iz različitih domena, te je i samom tretmanu, da bi bio što uspešniji, potrebno pristupiti sistemski“, zaključuje na kraju Anđela Zlatković.
Izvor: Portal o zdravlju beba, dece i tinejdžera Moj pedijatar
Pripremio: Ivan Čović
