Stroga ljubav i disciplina često su samo maske pod kojima se kriju verbalno nasilje i loše tretiranje.
Od svih poslovica, možda je najgora ona koja nam poručuje da „Štapovi i kamenje mogu da mi slome kosti, ali riječi me nikada neće povrijediti“. Stvari ne mogu biti manje istinite od ovog. Ova izreka ohrabruje misao da su riječi samo riječi i da je verbalno zlostavljanje benigno, i veoma daleki rođak fizičkog zlostavljanja.
Za mnoge fizičko nasilje ostaje etalon po kome se mjeri i verbalno nasilje, što je greška.
Istraživanja su pokazala da, u djetinjstvu, verbalno zlostavljanje može promijeniti razvojnu strukturu mozga. Iz brojnih psiholoških studija znamo i da djeca umiju da ožive sve poruke primljene ovim putem - da su manje inteligentni, neadekvatni, ili inferiorni, da nisu vrijedni priče ili slušanja, da nisu vrijedni ljubavi. S obzirom na to da ove riječi dolaze od roditelja, sveznajućih odraslih jedinki u očima djeteta, postaju nova vjerovanja i temelj istine koju dijete gradi.
Ovakve „istine“ o sebi, bez odgovarajućeg tretmana - druge odrasle osobe, terapeuta, čije riječi imaju težinu i mogu da se suprotstave ovim uvjerenjima - dijete nosi sa sobom u adolescenciju, pa čak i kasnije. Verbalno zlostavljana djeca, kao odrasle osobe često imaju lošije mentalno zdravlje.
Prepoznavanje verbalnog nasilja
Kao dodatak na štapove i kamenje sa početka, postoji i zabuna u vezi sa tim šta tačno spada u verbalno zlostavljanje, jer svako ponekad „pukne“ i kaže nešto što ne bi trebalo. U žaru trenutka, ko od nas može tvrditi da nikada nije uvrijedio ili pokušao da umanji sagovornika? Ipak, postoje značajne razlike koje prave distinkciju između nasilja i uvrede:
- Verbalno nasilje ima kontekst veze/međusobnog odnosa, a načinjena šteta direktno je proporcionalna važnosti te veze. Kada nam stranac kaže nešto uvredljivo, može biti iritantno, ali neće biti trajne štete. Zlostavljači koji su osobe od kojih zavisimo, osobe koje su nam potrebne, ili koje volimo su oni koji prave trajniju štetu.
- Verbalno nasilje uspješno je u vezi gdje postoji neravnoteža moći. Roditelj/dijete, profesor/učenik tip veze, kao i ona između dvije osobe u kojoj jedna osoba ima nadmoć nad drugom. Ekonomska, emotivna, ili kombinacija obje. Zlostavljati nekoga verbalno način je da se održe nadmoć i kontrola.
- Verbalno nasilje je dosljedno, sa namjerom da unizi drugu osobu i ciljem utvrđivanja kontrole. Nikada nije samo stvar trenutka.
- Verbalno nasilje često je normalizovano od strane napadnute osobe jer im je zlostavljač emocionalno važan, a kada su djeca u pitanju ona ne znaju kako normalno ponašanje treba da izgleda. Ovo može biti potpomognuto i podržano od strane roditelja i njihovih ličnih racionalizacija (želja da očvrsnu svoje dijete jer je život težak, ili ih umanjuju kako ne bi bila puna sebe); prenošenja krivice (ne bi vikali na dijete da se nije loše ponašalo); insistiranja da je to za djetetovo dobro (da te nismo pogurali nikada ništa ne bi postigao). Ponekad je zbunjenost pojačana izjavama da je dijete samo previše osjetljivo, ili da roditelj nije zaista mislio to što je izgovorio.
- Osobe kao što su učitelji, mentori, treneri takođe spadaju u grupu odraslih koji imaju moć nad djecom.
Prevazilaženje verbalnog nasilja
Pored toga što je veoma teško pozabaviti se ovakvim pitanjem, jednom kada u romantičnoj vezi nasilje počne, teži da postane obrazac u kome će zlostavljač obeshrabriti ili čak fizički spriječiti žrtvu da priča sa nekim o ovom problemu. Tokom vremena, pretvara se i u vid izolacije, usljed koje kontakt sa drugima postaje još teži.
Ponekad se može desiti da preraste u fizičko nasilje, ili druge vidove emocionalnog zlostavljanja. Osobe koje su verbalno grube često imaju problema i sa bijesom, uglavnom potiskuju svoja prava osjećanja, a suočiti ih sa sopstvenim ponašanjem nemoguća je misija.
Predugo zadržavanje u ovakvom okruženju može dovesti do stanja kao što su depresija i anksioznost.
Postavljanje jasnih granica uz smanjenje ili potpuno ukidanje kontakta, najbolje su rješenje.
Svako ko je iskusio ovakav vid nasilja može imati velike koristi od psihoterapije.
Povrede su manje očigledne i manje vidljive, ali postoje. Svakoj rani, pa i ovoj, treba posvetiti pažnje, ljubavi, i pružiti joj šansu da zacijeli.
I riječi, i tišina imaju svoju moć. Dualnost njihove moći znači i raznovrsnost njihovog potencijala. A odluka, da li su lijek ili otrov, leži u čovjeku u kome se rađaju.
Izvor: PsihoCentrala
Pripremila: Andrea Nikolić
