Ljubav je jedini način da shvatimo drugo ljudsko biće u najskrivenijem jezgru njegove ličnosti. Niko ne može razumjeti suštinu druge osobe ako ne voli.
Duhovni čin ljubavi ga čini sposobnim da uoči bitne crte i osobine voljene osobe, kao i skrivene potencijale koji još nisu ostvareni. Svojom ljubavlju osposobljava voljenu osobu da ostvari prikrivene mogućnosti budeći u njoj svijest o onome šta može i šta treba da postane (V. Frankl).
Zrelost ljubavi ne određuje intenzitet osjećanja, već svrsishodnost aktivnosti. Osoba može, s intenzivnim osjećanjem, „iz velike ljubavi“, „jer ne može bez voljene osobe“… i sličnih emocija, činiti mnoge stvari koje su destruktivne za razvoj voljene osobe. Dijete se može ugušiti „roditeljskom ljubavlju“. Ljubav je, dakle, određena kao aktivnost koja potpomaže duhovni razvoj onoga prema kome je usmerena (Scott Peck, 1987).
Jedna od bitnih razlika između zaljubljivanja i ljubavi je ta da ljubav zahtijeva testiranje realnosti da bi se uvideli realni kvaliteti voljene osobe. Zaljubljivanje može da preraste u ljubav, ali da bi do toga došlo potrebni su određeni uslovi.
U zaljubljenosti idealizujemo partnera
Kada smo nerealistični, vidimo samo dobre ili samo loše aspekte drugoga (ili sebe). Tada, zapravo, ne vidimo drugu osobu, već imamo odnos s polovinom ili djelićem objekta. Naša osjećanja mogu biti veoma snažna, ali ona nisu odnos prema osobi, jer nema osobe, kao cjeline, u našem doživljaju.
Volimo iluziju, a ne osobu. Osobe nisu sposobne da prihvate nesavršenost partnera, da se vide njegove mane, ili da se ostane s njim kada se uoče mane („pao je u mojim očima, više nije interesantan, jer nije savršen“). Partner koji se idealizuje doživljava kao trofej, dokaz sopstvene vrijednosti ili se živi kroz njegove uspjehe. Žudi se za poznatima, moćnima, bogatima, uspješnima, priznatima. Idealizacijom se drugi ljude čine većim, višim, važnijim, snažnijim od onog što oni zaista jesu, kako bi se osoba pored njih mogli osjećati sigurno i važno, sa što manje odgovornosti i zaštićena od pretnji spoljašnjeg svijeta.
Nekritična idealizacija, međutim, uglavnom dovodi do razočaravanja i ponavljanja frustracije, potom do traženja novog idealizovanog objekta, zaljubljivanja. Osobe s ovakvim problemima su „zaljubljene u zaljubljenost“, u taj osjećaj pronalaženja idealnog objekta i doživljaj euforije vezan za osjećaj povezanosti sa njim.
Sposobnost da podnesemo prepreku
Sposobnost da izađemo na kraj s neprijatnostima koje nezadovoljenje nekih naših potreba izaziva u nama je jedan od uslova da se razvije zrela ljubav prema partneru. Naravno da u ljubavnim odnosima uvijek ima frustracije, jer niko ne može zadovoljiti sve naše potrebe, a očekivanja su u ljubavnim odnosima su veća nego u drugim vrstama odnosa. Što u velikoj mjeri utiče na našu sposobnost za zrelu ljubav. Kao i kod imunog sistema, čovjek može imati otpornost ili toleranciju na neke vrste frustracije, a biti neotporan i netolerantan na druge. Svako ima svoju Ahilovu petu, nešto što teško toleriše i podnosi.
Zavisnost
Postoje osobe koje ne mogu da podnese odsustvo objekta ljubavi. To su „ljepljivi”, „prezahtjevni” ljubavnici, bračni partneri ili roditelji. Osobe koje ne podnose samoću, razdvojenost, ne mogu same da regulišu svoja emotivna stanja. Neko uvijek mora da bude tu, stalno zivkaju partnera, dave, guše, šalju SMS. Često su sklone alkoholizmu, tabletomaniji, zavisnosti od ljekova, jer u osnovi ovih partnerskih odnosa je zavisnost. Zavise od prisustva partnera, a u njegovom odsustvu će ih kontrolisati kako bi obezbedili prividnu sigurnost.
Opterećuju krivicom partnera zbog odsustva, najčešća rečenica im je „zašto moraš da ideš... a šta ću ja kad ti nisi tu...“. Naravno, gdje je kontrola tu nema mjesta povjerenju, takav odnos je osuđen na propast ili veliko podnošenje, jer su česte kritike, osuđivanja, svađe.
Kod njih je izraženo nestrpljenje, nemogućnost da se odlaže, „mora odmah i sad“. Imaju zahtjeve prema drugima i prema životu. Često postoji osjećaj da im svijet nešto duguje, da im pripada pravo da dobijaju bez uzvraćanja. Nisu sposobni da osjećaju zahvalnost za ono što dobijaju, već osjećaju da je to njihovo pravo, i pobijesne ako im partner/ka ne zadovoljava potrebe. Zavisne osobe umiju da budu veoma agresivne prema onima od kojih zavise (ako osjete da ima prostora za ispoljavanje agresije i razmaženost).
Netolerancija davanja
Osoba ne može da podnese da daje, ako odmah ne dobije adekvatnu nagradu zauzvrat, da se osjeća iskorišćenom, u strahu da će joj neko oteti njene „dragocjene sadržaje“ (novac, emocije, ideje...), kao i kroz to da ne može da podnese da prima, jer je to obavezuje da daje. Bez sposobnosti davanja i primanja zreo ljubavni odnos nije moguć, jer nema uzajamnosti. Osobe s problemima netolerancije davanja uglavnom ne odbijaju direktno da daju.
Najčešće se to ispoljava kroz odlaganja: „Evo sada ću...“, što je kompromis, u suštini znači i povinovanje volji drugoga, ali istovremeno i ispoljavanje svoje volje. Ta pasivna agresivnost često izluđuje njihove partnere jer, niti daju, niti ne daju”, ili daju tako da to izgleda kao medveđa usluga.
Netolerancija rivaliteta
Izražena je ljubomora i posesivnost. Takve osobe imaju veliki strah od degradiranja sopstvene „muškosti“ ili „ženskosti“. Ne podnose ostavljanje, ali ne zbog vezanosti za partnera i straha od samoće, već iz svoje sujete - „nećeš otići drugome ili drugoj, jer možeš da me porediš sa njim ili njom...“, „bićeš moja ili ničija“. Takve osobe se trude da osiguraju svoju teritoriju, da vezu i način življenja učine takvom da izbjegnu mogućnost da se pojavi treći, što vodi pretjeranoj kontroli partnera, „podizanju zidova“ između partnera i spoljašnjeg svijeta (gdje su mogući drugi partneri).
Muškarci s ovim problemom se obično bune protiv mogućnosti da im žene rade, dok žene s ovim problemom najčešće imaju detaljan raspored kretanja svojih partnera, mjere svaki minut i vrebaju situacije koje bi mogle pružiti mogućnost nekoj rivalki. Ističu „moral i poštenje“ i osuđuju sve koji se seksualno slobodnije ponašaju. Trude se da izgrade stil života u kojem se, u svemu, izbjegava konkurencija i takmičenje. Pretjeran zahtjev za izvjesnošću u partnerskim odnosima dovodi do izražene ljubomore, kontrolisanja partnera, ograničavanja mogućnosti da se pojavi rival.
Potreba za stapanjem
Ova potreba ogleda se u doživljaju da ja kao osoba postojim ako se stopim sa partnerom: „Mi smo jedno, i samo tako ja postojim i vrijedim“. Kada je partner dio mene, uslov za moje postojanje i vrijednost, svaki prekid postaje velika prijetnja za osjećaj raspadanja („raspao sam se kad me je ostavila“), što rezultira zastrašujući doživljajem emocionalne otupljenosti i praznine.
Ponekad se, kao odbrana od ovog doživljaja, pojavljuje promiskuitetno ponašanje, ili učestala upotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci. Osoba osjeća kao da ne postoji, da njena vrijednost u potpunosti zavisi od osjećanja sjedinjenosti s idealizovanim partnerom („Ne postojim bez nje/njega“, „Ne mogu da živim bez nje/njega“).
Divljenje
Ako nije zadovoljena u djetinjstvu ili je previše zadovoljavana, manifestuje se kao potreba za divljenjem bez truda, bez nekih realnih postignuća „Divite mi se zato što postojim, što sam, sama po sebi, veličanstvena“ - poruka je koju šalje odrasla osoba. Zrelija forma potrebe za ogledanjem je divite se onome što činim, mom trudu, talentu, sposobnosti, budite fascinirani mnome.
Kada izostane divljenje može dovesti do osjećanja neadekvatnosti i inferiornosti ili do narcističke povrede i bijesa. Nezadovoljene želje za ogledanjem se mogu i potisnuti, što se odražava kroz stid, nelagodnost vezana za svako samoprikazivanje i potvrđivanje, preosjetljivost na svaku kritiku.
Svako od partnera posjeduje intuitivni doživljaj da treba da fascinira partnera, tako dotjerivanje, pred partnerom, sa sobom nosi očekivanje da partner ovime bude fasciniran. Nakon stanja zaljubljenosti, ako parteri uđu u bliži, intimniji i realniji odnos, međusobno upoznavanje će sa sobom nositi:
1. a) Nemogućnost da jedan od partnera konstantno održava ulogu svoje posebnosti, koju je ponudio u stanju zaljubljenosti;
2. b) Nemogućnost drugog partnera da ogleda ovu ideju o veličini, koja se postepeno izgubila. Upravo na osnovu stepena podnošenja ovih frustracija, partnerski odnos će se razviti u zrelije odnose ljubavi, ili će doći do razočarenja i napuštanja.
U zaljubljenosti često osoba gubu svoju autentičnost
Potreba da se bude isti s objektom ljubavi čest je motiv u opisima romantične ljubavi. Blizanačko vezivanje je nerijetko prisutno kod tinejdžerske romantične zaljubljenosti kada predstavlja vrijedan način samospoznaje. Međutim, otkriće da drugi nije „baš kao ja“ može biti ozbiljna prijetnja odnosu i doživljaju jedinstva. Uobičajena greška koja se događa pri nastajanju ovakvih odnosa jeste da se obostrano naglašavaju i podržavaju isključivo one osobine i ona ponašanja koja su zajednička. Sa ushićenjem se ističe: „I ja isto!“, dok se: „Pa, ja baš ne mislim tako“ ili „Moj ukus je sasvim drugačiji“ ne izgovara. Prećutno je pravilo da različitost nije dozvoljena kod srodnih duša jer narušava doživljaj sklada.
U takvom skladu nema konflikta jer (barem na neko vrijeme, prividno) nema ni razlika. Nakon određenog vremena, kada ovakav oblik jedinstva oslabi, jer u realnosti postoje dvije osobe koje, naravno, nisu i ne treba da budu identične, iskrsava tamna strana ovog oblika vezanosti, koja se često manifestuje kroz ljutnju zbog različitosti.
Jednom kada se počnu uočavati i istraživati različitosti ili se odnos počne raspadati, razlike doživljavaju kao veliku prijetnju pa, ili napuštaju odnos, ili pokušavaju da natjeraju partnera da bude isti. Logično je (mada ne i nužno) da se odnos u početku gradi na zajedničkim uporišnim tačkama, na sličnim interesima i sličnim životnim uvjerenjima.
Za jednog tinejdžera je možda presudan sličan muzički ukus, a za jednog odraslog čoveka su možda od ključne važnosti slični etički pogledi. Osjećaj kompatibilnosti se može zasnivati koliko na razlikama, toliko i na sličnostima, jer kada se taj sloj potroši, ostaje praznina.
Nedostatak usklađivanja
Odražava se u partnerskim odnosima kao nesposobnost osobe da se uskladi s emocijama i afektima partnera. Ona očekuje da se „drugi štimuju prema njoj“, da reflektuju njena stanja i potrebe. Javlja se neosjetljivost na stanja drugih i nedostatak potrebe za usklađivanjem svojih ritmova s ritmovima partnera. Jedan klijent opisuje kako smanjuje vrijeme koje provodi s partnerkom u koju je zaljubljen jer ga odnos sa njom iscrpljuje.
Neke od žalbi opisuje na sljedeći način: „Kada sam sit, dobijam sendvič, a kada sam premoren, i najradije bih se odmarao kući pored televizora, maše mi ispred nosa, ushićeno, kartama koje je nabavila za večerašnji koncert“. Frustracija ovih potreba dovodi do osjećaja unutrašnje neusklađenosti, „raštimovanosti“ i nesposobnosti usklađivanja s drugima.
Reakcije na frustraciju potrebe za usklađenošću mogu biti dvojake: povlačenje iz kontakta čim se osjeti neusklađenost ili neosjetljivost na stanja i raspoloženja druge osobe i nasilni pokušaji da se drugi naštimuje po sebi.
Jedan od načina na koje ljudi s nesposobnošću štimovanja pokušavaju da prevaziđu ove neusklađenosti je i „učenje pravila“, pokušaj usklađivanja prema „pravilima komunikacije“. Nedostatak spontane osetljivosti i sposobnosti usklađivanja nadoknađuje s učenjem komunikacinih vještina, znakova i pravila. Iako nespretni, ovi pokušaji mogu doprinijeti razvoju sposobnosti uštimavanja.
Mnogi poremećaji komunikacije i nespretnosti u komunikaciji izviru iz nezadovoljenosti ove selfobjektne potrebe. Nekim ljudima je potrebno „nacrtati“ kako da prepoznaju stanja drugoga i da se usklade s njima jer nisu u stanju da adekvatno „čitaju znake“ koje drugi šalju o svojim stanjima, ili ih nije ni briga za te znake jer hoće da se drugi naštimuju prema njima.
O zreloj ljubavi se može govoriti tek kad razmišljanje o objektu dostigne toliki stepen da je vlastito zadovoljenje nemogućno ako se i objekt ne zadovolji.
Bergman je naglasio razliku između zaljubljivanja i ostajanja u ljubavi. Zaljubljivanje evocira ono djetinje u nama, dok ljubav zahtijeva zrelost. Peck je definiše na sljedeći način: „Ljubav je volja da se proširimo da bismo potpomogli sopstveni i tuđi duhovni razvoj i sazrevanje.“
Izvor: Stetoskop
Priredila: Aleksandra Pavićević
