Karantinsko zaključavanje djeci i roditeljima pružilo je priliku da učvrste međusobnu ljubav.
Anketiranje djece pokazalo je da su se tokom mjeseci provedenih u karantinu zbog pandemije osjećala manje anksiozno nego ranije. Kada su ih pitali da navedu nešto što im se svidjelo u opštem zatvaranju, dečiji odgovor je bio – vrijeme sa porodicom. Čini se da je produženo zajedničko vrijeme pomoglo djeci da shvate koliko se njihovi roditelji zaista brinu o njima.
U aprilu i maju 2020. mjesec i dva mjeseca nakon zatvaranja škola, američka neprofitna organizacija Rastimo (Let Grow) sprovela je istraživanje među djecom širom Sjedinjenih Država, uzrasta od 8 do 13 godina, i roditelja djece u tom uzrastu. Istraživanja su otkrila da su, u cjelini gledano, djeca tokom ovih mjeseci zaključavanja bila manje zabrinuta nego što su bila prije pandemije.
Otkrivala su zanimljive stvari, više spavala, komunicirala s prijateljima na mreži, pomagala kod kuće i sticala novo poštovanje i uvažavanje od roditelja zbog toga koliko su se dobro snalazila. Prema ocjeni svojih roditelja, djeca su bila mnogo češće srećna nego tužna.
U jednom ispitivanju od djece je traženo da dovrše rečenicu „Ono što mi se sviđa u trenutnoj situaciji je___“, piše razvojni psiholog Piter Grej (Peter Gray) na sajtu Psihologija Danas (Psychology Today).
„Prije ove analize očekivao sam da bi najčešći odgovori mogli biti to što imam više vremena za svoja interesovanja“ (zbog slobodnog vremena koje su djeca stekla zatvaranjem škola i ukidanjem drugih aktivnosti) ili „to što imam više vremena da spavam“ (zbog toga što ne moraju rano da ustaju), ali ispostavilo se da su ova dva odgovora rangirana tek na drugom i trećem mjestu. Ubjedljivo najčešća kategorija odgovora, koja je obuhvatila 47% djece, bila je „to što provodim više vremena sa porodicom (s mojom majkom, ocem ili oboje),“ kaže Piter Grej.
Drugo istraživanje, koje su sproveli psiholog Džin Tvendži (Gene Twangie) i njene kolege, na oko 1500 tinejdžera, takođe u proljeće 2020, otkrilo je da su mladi ljudi tokom pandemije mnogo boljeg psihičkog stanja nego prije.
Učestalost depresije se smanjila, više su spavali, osjećali su se čvršćim i otpornijim, i izjavili su da su se njihove porodice zbližile te da sada ćešće provode vrijeme zajedno nego što su to činili prije pandemije. Što još više iznenađuje, tinejdžeri su takođe prijavili da su manje usamljeni nego što su bili prije pandemije. To je i razumljivo, ako se pretpostavi da je smanjena usamljenost posljedica povećane bliskosti unutar porodice.
Psiholog Piter Grej zaključuje da je ovo važna pandemijska lekcija koju bi trebalo da zapamtimo. Prije pandemije djeca i tinejdžeri su bili toliko zauzeti školom, domaćim zadacima i vannastavnim aktivnostima, a roditelji su bili toliko zauzeti sopstvenim poslom i voženjem svoje djece s jedne aktivnosti na drugu, da su djeca i roditelji imali malo mogućnosti da se zaista upoznaju.
Bili su toliko zauzeti obavezama i stremljenjem ka postignućima, da su imali malo zaista kvalitetnog zajedničkog vremena. Ali jednom kada je jurnjava prestala, roditelji su počeli da posmatraju svoju djecu drugim očima i, uglavnom, dopalo im se ono što su vidjeli, a djeci se dopalo što su njihovi roditelji počeli zaista da brinu o njima kao osobama, a ne kao o ocjenama u dnevniku.
Neki odgovori djece na bili su prilično dirljivi. Grej je izdvojio jedno koje ga je posebno dotaklo:
„Svi su kod kuće i prvi put posle dugo vremena sam srećan. U školi me maltretiraju, ovo je mnogo bolje i svi su srećniji. Moja mama se sada više smješi, više se ne vičemo. Pomogla mi je u mom projektu o insektima i sada mi svi rado pomažu u raspoznavanju vrsta. Otkrio sam da i moja mama zna puno o bubicama. U stvari, moja mama je stvarno pametna i drago mi je što se opet zabavljamo. Shvatio sam da sam samo bio ljut na sve jer sam donosio nervozu iz škole i istresao je na ukućane. Nakon što sam rekao mami šta mi se dešava u školi, pitala me zašto joj nisam rekao ranije, i da bi nešto preduzela. Izvinio sam se, a ona je malo zaplakala i rekla mi koliko me voli, a onda sam i ja zaplakao. Tada je moja mlađa sestra vidjela kako plačemo i ona je takođe zaplakala, što nas je sve nasmijalo. Sad se osjećam mnogo bolje!”
Izvor: Detinjarije
Priredila: Aleksandra Pavićević
