Socijalne vještine su one vještine koje osobi omogućavaju upuštanje u odnose s drugima – članovima porodice, poznanicima i drugim osobama.
To su znanja, vještine i osobine potrebne za uspješnu socijalnu interakciju, djelotvorno postizanje emocionalnih, socijalnih i drugih ciljeva u odnosima, sa sobom i s drugima.
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) socijalne vještine predstavljaju sposobnosti prilagođavanja i pozitivnog ponašanja koja omogućavaju osobama da se uspješno nose sa zahtjevima i izazovima koja pred njih stavlja život svakog dana.
Postoji niz socijalnih vještina koje bismo trebali savladati, neke još u ranom djetinjstvu, a sa odrastanjem lista vještina se produžava. To su: kontrolisanje impulsivnog ponašanja, stavljanje svojih potreba na stranu (ili barem na drugo mjesto), prepoznavanje vlastitih osjećaja i upravljanje njima, prevazilaženje konflikata, znati gubiti, znati uključiti se u grupu, sarađivati, dijeliti, tolerisati i boriti se za ono što smatramo pravednim, znati glumiti, preispitivati autoritete, donositi odluke, prepoznavati tuđe osjećaje (empatija), zauzimati se za sebe, zauzimati položaj u grupi..
Možda ćemo socijalne vještine najbolje razumjeti kroz primjer školskog uspjeha. Njega ne predstavljaju samo dobre ocjene. Uspješnost učenika obuhvata i sposobnost prilagođavanja pravilima života u razredu te prihvaćenost od strane druge djece, a to djetetu omogućavaju razvijene i usvojene socijalne vještine.
Socijalna kompetencija često se izjednačava sa socijalnim vještinama. Premda imaju neka zajednička obilježja važno ih je razlikovati. Vještine se odnose na specifična ponašanja djeteta (na primjer djetetovu tolerantnost, asertivnost ili dr.) dok socijalna kompetencija obuhvata načine na koji dijete koristi vještine u odnosu s drugima. Kompetencija uključuje i odnos prema sebi i svojim osjećajima i odnos prema drugima, njihovim osjećajima i potrebama.
Smatra se da je dijete socijalno kompetentno ukoliko je usvojilo tzv. prosocijalna ponašanja (na primjer dijeljenje, pomaganje, saradnja i sl.) i određene vještine koje mu omogućavaju razumijevanje svoje okoline i snalaženje u svakodnevnim situacijama kao i uspješno postizanje sopstvenih ciljeva (na primjer prepoznavanje osjećaja, prepoznavanje vlastitih potreba).
Rezultat usvojenih socijalnih vještina sposobnost je kontrole impulsivnog, egocentričnog i neprimjerenog ponašanja. Takođe je to i nošenje s vlastitim emocijama koje su djeci (i odraslima) neugodne (strah, ljutnja, tuga, frustracija, neshvaćenost ili dr.).
Socijalna kompetentnost razvija se tokom odrastanja i potiče vaspitanjem, prvo i najviše u roditeljskom domu, kasnije i kroz socijalnu interakciju – odnose s drugim ljudima, vršnjacima i odraslim osobama, u školi. Najbolji za razvoj socijalnih vještina pokazao se način vaspitavanja koji je kombinacija topline i nadzora, potpore, poštovanja, uz postavljanje jasnih granica, ohrabrivanja, jasna komunikacija – tzv. autoritativan stil vaspitanja. Takav način vaspitavanja podstiče samopouzdanje, pozitivnu sliku o sebi, dobre odnose u porodici i uopšteno, prosocijalno ponašanje.
U početku su djetetu najvažniji odnosi u porodici, a kasnije važnu ulogu imaju odnosi s vršnjacima. Osim roditelja (u ranom djetinjstvu) i vršnjaka (nešto kasnije), važnu ulogu u razvoju socijalnih vještina kod djece imaju i nastavnici. U školi djeca stvaraju niz socijalnih odnosa, s vršnjacima i odraslima (nastavnicima, učiteljima) i imaju niz prilika za razvoj socijalnih vještina. Osim toga veoma je važan kvalitet odnosa djeteta i nastavnika. Ukoliko je riječ o odnosu uzajamnog poštovanja i povjerenja dijete će i u odnosu s vršnjacima biti socijalno kompetentnije i na bolji će način reagovati na neprihvatljiva ponašanja od strane svojih vršnjaka.
Važno je znati da se socijalne vještine mogu naučiti i kasnije i da je socijalnu kompetentnost moguće i kasnije razvijati. Uloga roditelja je u tome najvažnija, kao i uloga škole s obzirom na to koliko vremena djeca provode u školi i u interakciji sa drugima. S djecom treba razgovarati o socijalnim odnosima, emocijama, vrijednostima. Treba im ukazivati na ponašanja i posljedice istih.
Izvor: Praktičan život
Pripremila: Anđela Miličić
