Da li roditelji i nastavnici mogu podržati stvaranje mogućnosti za dječju igru kad je toliko njihovih aktivnosti ograničeno zbog COVID-19?
S razlogom se brinemo za svoju djecu.
Njihove rutine i okruženje su značajno izmijenjeni usljed COVID-19. U mnogim slučajevima suočila su se s dugotrajnim haosom pandemije, gubitkom prijateljstava i porodičnih veza, finansijskom nesigurnošću porodica, kao samo nekim od uzroka stresa i straha.
Dnevna iskustva miliona djece su narušena s prekidom nastave u školama. Prekid nastava ne utiče samo na akademska postignuća – on utiče i na smanjenje socijalizacije i osjećaja pripadnosti zajednici. Stručnjaci za zdravlje upozoravaju da se efekti društvene izolacije ne mogu procijeniti, te da pandemija može dovesti do dugotrajnih emocionalnih trauma, pa i do posttraumatskog stresnog poremećaja.
Novo istraživanje Marije Elizabet Loads (Maria Elizabeth Loades) i njenih kolega razmatra 83 primjera socijalne izolacije i usamljenosti kod djece i mladih, te zaključuje da su periodi izolacije povećali rizik od depresije na nivo na kom je bio prije devet godina. Takođe se zaključuje i da je trajanje, a ne intenzitet usamljenosti, ono što utiče na anksioznost i depresiju.
Već znamo kako podržati djecu koja su iskusila traumu, zahvaljujući radu pedijatara, stručnjaka za mentalno zdravlje i nastavnika koji su u praksi pokazali ono što se potvrđuje studijom. Kompanija Playworks (Playworks) ima 25 godina iskustva u podršci djeci i nastavnicima u osnovnim školama i preporučuje jednostavnu strategiju za izlječenje, ponovno povezivanje i kreiranje iskustava u školama koja će omogućiti svoj djeci da opet napreduju: igra.
Kao dio razvoja, igra ima izuzetan značaj. Ona je prirodno motivisano ponašanje koje pokreće naše najmlađe (i najosjetljivije) da preduzimaju rizike, probaju nove stvari i stvore nove veze, čak i s nepoznatima i preživjela je milenijume evolucijskog pritiska. Postoji nešto više od proste zabave i igara ili fizičke aktivnosti.
„Igra omogućava djeci da koriste svoju kreativnost, dok razvijaju maštu, spretnost, fizičku, kognitivnu i emocionalnu snagu“, navodi Američka akademija pedijatrije (American Academy of Pediatrics). „Igra omogućava djeci da stvaraju i istražuju svijet koji unapređuju i prevazilaze svoje strahove dok vježbaju uloge odraslih.“
Prema našem iskustvu, koristi igre uključuju fizički, kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj. Kako roditelji i nastavnici mogu učestvovati u stvaranju mogućnosti za dječju igru kad je mnoštvo njihovih aktivnosti ograničeno usljed COVID-19? Treba da počnemo od toga što ćemo razumjeti igru – šta je i zašto je važna. Ako to uradimo, onda možemo namjenski stvoriti nove načine za igru koje nijesmo ni zamišljali prije pandemije.
Zašto djeca treba da se igraju
Posmatrajte igralište, učionicu ili sopstvenu kuću dok se u njoj igraju djeca i vidjećete kako se grade socijalni odnosi pred vašim očima. Djeca uče da dijele, sarađuju, pregovaraju i rješavaju konflikte u zajedničkoj igri.
Kad se igra prekine, dječja želja za njenim nastavkom ih inspiriše da traže nove načine da riješe nasuglasice i krenu ponovo. Ona eksperimentišu s rješavanjem sukoba, komunikacijom i kompromisom. Ciklus se ponavlja, a njihov razvoj se nastavlja.
Djeca kroz igru takođe grade odnose s drugom djecom koja su slična i različita. Ovi odnosi im pomažu i u radosti i u sukobu koji su prirodni u igri.
Kako smo vidjeli širom Amerike, moguće je stvoriti mogućnosti za autentično uključivanje kroz igru, poziv da se pridružite igri koji je očekivan i prirodan kao i „molim“ i „hvala“.
Ne grade samo djeca socijalne odnose kroz igru. Djeca znaju da su stručnjaci za igru po svojoj prirodi. To je jedina aktivnost o kojoj odrasli ne znaju više od njih. Kad im se pridruže roditelji i nastavnici, djeca koja se igraju razumiju da su važni i da je igra i odraslima vrijedna aktivnost, pa i odrasli razvijaju odnose s djecom i između sebe.
Istraživači su nedavno postavljali dubinska pitanja o koristima igranja za socio-emocionalni razvoj i suštinske životne vještine. U studiji iz 2019. koja ispituje vezu između kvaliteta igre i ponašanja učenika, istraživači Vilijam Masi (William Massey) i Džon Geldof (John Geldoff) izveli su četiri bitna zaključka:
- Izvršno funkcionisanje: Kognitivne vještine koje pomažu djeci da zadrže pažnju, zapamte detalje, rješavaju probleme i prave planove.
- Otpornost: Mogućnost za prevazilaženje neprilika, brzo popravljanje grešaka, reakciju na promjene i rješavanje problema.
- Emotivna samokontrola: Mogućnost da se prevaziđu privremena iskušenja i izbjegne impulsivna reakcija na promjene u okruženju.
- Pozitivno ponašanje u učionici: Ovo ponašanje uključuje prilagodljivost (tj. mogućnost tranzicije), funkcionalnu komunikaciju, liderstvo, socijalne vještine i vještine učenja.
Vrijednost igre za učenje
Kad je sve već potkrijepljeno ovolikom naukom, zašto je igra izostavljena iz spiska sredstava za brzo učenje? Možda se odgovor krije u našem razumijevanju suštine igre.
Bernard Suits (Bernard Suits) definiše igru kao „dobrovoljni pokušaj da se prevaziđe izazov koji nije neophodan“.
Ako nije neophodan, kako onda da bude vrijedan? Iako zvuči kao zagonetka, odgovor je jednostavan. Da biste ga osjetili, igrajte se sa djecom i razmotrite sopstveno iskustvo. Uticaj se ne krije u onome što je postignuto, na primjer, u pobjedi u igri, već u kognitivnom, socijalnom i emocionalnom efektu igre. Bitno je kako, ne šta.
Možda Alison Gopnik (Alison Gopnik), profesorica psihologije i filozofije na Univerzitetu Kalifornije na Berkliju (UC Berkeley), najbolje to opisuje: „Ironijea je da je dugo vremena i dječja i igra odraslih donosila praktične koristi. Ali to se dešavalo jer ljudi koji su se igrali, nebitno jesu li bili djeca ili odrasli, nijesu težili tim praktičnim koristima. Fundamentalni padadoks igre je to što, da bi se dostigao niz novi ciljeva u dužem roku, morate odustati od ciljeva u kraćem roku.“
Ova baza utemeljena na „dobrom osjećaju“ ima mnogo veći značaj nego obično kad pogledamo ka narednim mjesecima i sljedećoj školskoj godini. Znamo da su roditelji i učitelji zabrinuti zbog gubitaka u učenju s kojima su se suočili učenici i ogromnog zadatka povratka u normalu za sve.
Iako igra možda ne zvuči kao lijek za nadoknadu gubitaka u učenju, mi preporučujemo da se pri povratku u školske zgrade stvore pozitivni uslovi za djecu prije bilo kakve nade za zadovoljavanjem akademskih potreba. Postoji mogućnost u ovom velikom preokretu javnog obrazovanja – ili ćemo nastaviti kako je bilo, ili ćemo omogućiti pravedno i radosno ulaganje u vrijeme i prostor za igru za svu djecu.
Kako se igrati tokom pandemije
Upravo sad, igre s drugima nijesu široko dostupne. Roditelji su umorni od pokušaja da prate onlajn obrazovanje svoje djece, dok od nastavnika slušamo kako im nedostaju mogućnosti za igru s učenicima i veze koje nastaju iz tog iskustva. Nastavnici nijesu u mogućnosti da na isti način stvore veze sa djecom onlajn.
Ipak, možemo da igru premjestimo onlajn, da prilagodimo igre, čak i s manjom djecom, tako da mogu da se kreću i smiju i komuniciraju preko videa. Kad se škole ponovo otvore, imamo mogućnost da namjesnki uvrstimo igru u školski dan s novim razumijevanjem kako se uslovi za igru poboljšavaju kad se djeca igraju međusobno. Ovo su neki prijedlozi kako da se sad podstakne više igre:
- Dok čekamo vakcine, virtuelne igre se odvijaju širom zemlje. Možemo prilagoditi igrice kao što su Potraga za blagom (Scavenger Hunt) ili Sajmon kaže* (Simon Says) ili ples (Freeze Dance) za video platforme. Pogledajte na desetine prijedloga za igranje na sajtu playworks.org.
- Stvorimo nove rutine i običaje tako što ćemo školski dan počinjati i završavati igrom. To može biti ritual i signal da je naše društvo zajedno, osjećaj koji više ne uzimamo zdravo za gotovo.
- Pridružite se djeci tokom igre. Igra s djecom je i inspirativna i važna, kao model kako se „elegantno“ izboriti sa situacijom i normalizovati pozitivan jezik u kome je prostor siguran za svu djecu.
- Uvažavajte moć igre za rješavanje nesuglasica. Kamen, papir, makaze je jednostavna, pregovaračka igra za rješavanje sukoba, koja ubrzava povratak u igru i omogućava njen lak nastavak.
Kad vakcine budu široko dostupne u narednih šest mjeseci, ući ćemo u tranzicioni period. Evo nekih sugestija kako da pristupimo igri tokom puta u novu normalnost:
- Zamislite koliko je igra divan način da se pomogne djeci i odraslima da se ponovo povežu. Uvedite igre u aktivnosti dobrodošlice i u ranim danima formiranja razreda.
- Koristite igru da pomognete djeci da uvide i slave svoje različitosti i sličnosti. Igrice Superzvijezda (Superstar) i Ja volim svog/ju komšiju/komšinicu (I Love My Neighbor) su zabavni načini da se izgrade odnosi.
- Stvorite mogućnost za djecu da smišljaju i vode svoje igre. Na primjer, mogu napraviti „mapu igrališta“ da bi odredili kako najbolje urediti prostor za igre koje vole, predlože igre nedjelje za cijelu školu ili razred i da izmijene postojeće igre kako njima odgovara.
Za više praktičnih savjeta, Džil Vajalet (Jill Vialet), osnivačica Playworks inicijative, predlaže kako osmisliti igru pri povratku u školu u svom Vodiču za ponovno otvaranje škola (School Re-Opening Workbook). Njena preporuka je da se fokusiramo na način na koji igra može pomoći u planiranju nove upotrebe prostora i stvaranju novih rituala za povezivanje djece i odraslih.
„Dar igre je način na koji se učimo kako se boriti s neočekivanim“, piše Gopnik u članku „U odbranu igre“ („In Defense of Play“) iz 2016. U ovako neočekivanim situacijama kao ova u kojoj smo trenutno i s kojom ćemo se suočavati narednih mjeseci, dar igre je upravo ono što nam treba.
* Igrica s izvršavanjem naloga, prim. prev.
Izvor: Greater Good Science Center
Prevela s engleskog: Anđela Radovanović
