Depresija podrazumijeva pad raspoloženja koji se održava duže vrijeme. Osoba se osjeća tužno, posmatrajući tugu kao stanje koje nikada neće proći. Mogu dominirati i smjenjivati se i pojačana razdražljivost i/ili emocionalna praznina.
Usljed bezvoljnosti, tromosti, gubitka interesovanja i osjećaja nedostatka energije dolazi do povlačenja iz velikog broja aktivnosti u koje je osoba prethodno bila uključena.
Ovo, veoma teško i bolno stanje, pogađa značajan broj ljudi, uključujući i adolescente. Istraživanja pokazuju da će se jedna od deset osoba u nekom trenutku u svom životu suočiti s depresijom. Za neke od njih to će biti samo faza koju će uspješno, samostalno prevazići, dok će kod drugih trajati duže, vraćaće se i biće potrebno uključivanje u adekvatan psihološki i/ili psihijatrijski tretman. Jedna od razlika između ove dvije grupe je u crtama ličnosti. Kod prve grupe će preovladati osobine koje osobu čine rezilijentnom, dok će kod druge pesimizam biti jači. Značajan je i uticaj nasljeđa, neurobiološke vulnerabilnosti, hormonskih promjena, kao i životnih okolnosti koje na osobu djeluju kao jak stresor. Često u svakodnevnoj komunikaciji čujemo da neko kaže da je pao u depresiju. Većina time, zapravo, želi da kaže da je tužna, neraspoložena, depresivna, potištena. Tuga je univerzalna emocija. Neprijatna, ali zdrava. Svako će se, s vremena na vrijeme, osjećati tužno i depresivno. Međutim, to je samo jedan od simptoma depresije koja je složeniji poremećaj raspoloženja.
Depresija, dakle, podrazumijeva kombinaciju i interakciju više simptoma, najmanje pet, koji su prisutni svakodnevno i ometaju funkcionisanje, u roku od najmanje dvije nedjelje. Simptomi se mogu odnositi na:
- Osjećanje tuge i uvjerenja o bezvrijednosti, bespomoćnosti, krivici koja nisu srazmjerna situaciji, odnosno postoji iracionalnost u njima; nije nužno da se ispoljavaju kroz potištenost – mogu se ispoljiti i kroz bijes, agresivnost;
- Gubitak interesovanja i zadovoljstva u većini, pa čak i svim aktivnostima;
- Negativne „crne“ misli o smrti, umiranju, suicidu;
- Osoba sebe i svijet oko sebe vidi kao da posmatra kroz „crne naočare“;
- Izraženu nesigurnost i pad samopouzdanja;
- Promjene u kvalitetu sna – osoba spava previše, premalo i/ili isprekidano;
- Promjene u težini – dolazi do poremećaja apetita pa osoba jede premalo ili previše, gubitak energije, usporenost, iscrpljenost, bezvoljnost;
- Probleme sa koncentracijom;
- Stomatske tegobe – glavobolja, digestivni problemi.
Mladi depresiju mogu ispoljavati na nešto drugačiji način nego odrasli pa zbog toga ona može dugo ostati neprimjećena. Njihova tuga može biti kamuflirana ljutnjom, prkosom, buntom, preokupiranošću fizičkim izgledom ili, ipak, nemarnošću prema sebi, promjenom stila oblačenja, a ne nužno razdražljivošću i povlačenjem. Mogu biti izraženi nisko samopouzdanje i samokritičnost, pa sebe često opisuju kao glupe, loše, neprihvaćene. Iz toga se može razviti i promiskuitet kao disfunkcionalno ponašanje kom osoba pribjegava kako bi dokazala sebi da je voljena i prihvaćena. Međutim, kada to ne postigne – depresija se produbljuje.
Ono što je veoma izraženo kada je u pitanju depresija kod mladih jesu problemi sa koncentracijom i nemogućnost fokusiranja pažnje na bilo šta što nisu njihova osjećanja i negativne misli, te posljedično dolazi i do naglog pada u školskom i akademskom postignuću. Treba im mnogo vremena da nešto pročitaju ili nauče. Izvršavanje bilo koje vrste obaveza predstavlja veliki napor.
Razvijaju onda uvjerenje da nemaju nikakvu budućnost i da su „beznadežni slučajevi“, što se odražava i na gubitak motivacije da se trude da dobijaju dobre ocjene, da upišu fakultet, da budu uspješni u sportu koji treniraju i da napreduju u bilo kom smislu. U tom lancu, slijedi i uvjerenje da su iznevjerili i sebe i svoje roditelje, te se javlja intenzivan osjećaj krivice. Određeni broj mladih će, pod uticajem svih ovih negativnih uvjerenja i osjećanja koja prate depresiju, razviti i suicidalne misli, koje mogu voditi u samopovrjeđivanje, pokušaje samoubistva i samoubistvo.
Ukoliko se one održavaju, neophodno je što prije obratiti se za stručnu pomoć! Takođe, mogu pribjegavati eksperimentisanju sa različitim psihoaktivnim supstancama. Kada uoče da im ti obrasci ponašanja „pomažu“ da se, barem na kratko, osjećaju bolje, kvalitetnije spavaju, uče, budu bolje prihvaćeni, mogu razviti i bolesti zavisnosti. Usljed niskog samopouzdanja, mogu razviti i neki od poremećaja ishrane. Bolesti zavisnosti i poremećaji ishrane su prisutni i kod mladih koji nemaju simptome depresije, ali jedno s drugim u interakciji dodatno komplikuje stanje.
Već na prve znake značajnijih promjena u raspoloženju treba reagovati. Većina adolescenata neće sama potražiti stručnu pomoć, vjerujući, s jedne strane, da bi tako i zvanično bili etiketirani kao drugačiji, a s druge da se ništa ne može promijeniti – ali oni žele da ih drugi čuju, razumiju i da im pomognu.
Stoga je važno da bilo ko iz okruženja (roditelji, nastavnici, treneri, vršnjaci), kada uoči određenu promjenu, reaguje. Znamo da eksternalizovani problemi mnogo češće izazivaju reakciju. Međutim, neophodno je razvijati osjetljivost okruženja i na probleme koji su internalizovani. U praksi je čest slučaj da roditelji „ne vide“ da se dijete ne osjeća dobro, a promjenu raspoloženja objašnjavaju kao razmaženost, kao nešto što je dijete umislilo jer mu je sve pruženo i nema razloga da bude nesrećno. Informisanost roditelja o depresiji, kao i drugih odraslih koji su svakodnevno u kontaktu sa djecom, je neophodna kako bi problemu moglo da se pristupi blagovremeno i na pravi način.
Izvor: Vaš psiholog
Priredila: Dragana Đokić
