Vršnjačko nasilje je sve češća tema, koja bolno zvoni u ušima svakog od nas. Mnogi i ne znaju, ali postoje različite vrste nasilja kao i agresivnog ponašanja.
Zbog toga je posebno važno razumjeti razliku između djetetove agresije i vršnjačkog nasilja, iako je u većini slučajeva ishod sličan.
Agresija i nasilje su termini koji se često koriste naizmjenično, međutim, postoje razlike u tome. Nasilje se može definisati kao upotreba fizičke sile s namjerom da se povrijedi druga osoba ili uništi imovina, dok se agresija obično definiše kao bijes ili nasilna osjećanja, kao i ponašanje. Agresivna osoba ne mora nužno da se ponaša nasilno, ali svaki takav istup u ponašanju vodi ka nasilju.
Da li su agresivno ponašanje i vršnjačko nasilje isto?
Nasilno ponašanje umnogome je definisano agresivnim tendencijama namjerno usmjerenim ka drugim osobama. Ipak agresivnost, sama po sebi, nije dovoljan uslov da bi se govorilo o vršnjačkom nasilju. Zapravo, agresija i nasilje nisu isto. Dijete koje počini čin nasilja prema svom vršnjaku na prvi pogled djeluje agresivno, dok dijete agresivne prirode neće nužno učestvovati u nasilnim djelima. Agresija može rezultirati fizičkim ili verbalnim napadom, ponekad napad može biti odbrambeni ili impulsivan, a vrlo često može izostajati loša namjera.
Nasilje može da se razvije iz situacionih faktora ili faktora okoline, a može biti rezultat mentalnog stanja, ličnih frustracija ili kulturnih uvjerenja. I nasilje i agresija mogu imati negativne efekte, kako na društvenom, tako i na individualnom nivou. Akti nasilja mogu ciljati određenu osobu ili grupu ljudi, mogu biti seksualne prirode ili se dogoditi nakon upotrebe alkohola ili droga (kod tinejdžera). Iako je teško identifikovati sve faktore koji mogu dovesti do razvoja agresivnih tendencija ili nasilnog ponašanja, stručnjaci smatraju da je presudan socijalni status, kao i lični problemi i nezadovoljstvo. Upravljanje agresijom može se olakšati preusmjeravanjem, kao i uspostavljanjem granica i odgovarajućih odnosa s vršnjacima.
Ovakve strategije mogu pomoći roditeljima da se agresivne tendencije kod djece ne ispoljavaju više puta, jer mogu voditi ka nasilju. Posebno je važno da roditelji obrate pažnju na ponašanje djeteta i da posavjetuju sa stručnim licima čim primijete istupe kod djeteta.
Koje su to vrste agresije na koje treba obratiti pažnu?
Agresivnost se može definisati na više načina, a istraživanja u različitim oblastima često opisuju različite vrste agresije. Postoje četiri opšte vrste agresivnog ponašanja:
Slučajna agresija nije namjerna i može biti rezultat nepažnje. Ovaj oblik agresije često se primjećuje kod djece u igri, a može se javiti u žurbi. Na primjer, kada djeca trče da stignu autobus i pritom pokretima udare svog vršnjaka, nužno ne znači nasilje, ali predstavlja vid agresije.
Izražajna agresija je čin agresije koji je namjerna, ali nije namijenjena nanošenju štete. Dijete koje baca igračke ili udara rukama pokazuje izraženu agresiju: iako ponašanje može frustrirati drugu osobu, nanošenje štete nije svrha takvog ponašanja.
Neprijateljska agresija treba da izazove fizički ili psihološki bol. Nasilje i zlonamjerno ogovaranje ili širenje glasina su oblici neprijateljske agresije. Reaktivna agresija ili agresivna akcija je rezultat provokacije, a takođe predstavlja oblik neprijateljske agresije.
Instrumentalna agresija može biti rezultat sukoba oko predmeta ili sukob borbe za prava. Na primjer, dijete koje je željelo da sjedi za stolom za koji je sjelo drugo dijete, može da rezultira agresivnim ponašanjem jednog od učenika.
Ove četiri vrste agresivnog ponašanja često se vide kod djece, ali takođe mogu opisati postupke odraslih.
Šta je to pasivna agresija i kako se ispoljava?
Nasilje se nalazi svuda oko nas: kod kuće, u sportskim takmičenjima, školama, vrtićima i parkovima. Djeca obično ne mogu predvidjeti agresiju ili nasilje, a žrtve nasilnih činova mogu imati ozbiljne probleme mentalnog zdravlja, poput trauma, stresa, depresije i anksioznosti. Pasivnu agresiju ili suptilno agresivno ponašanje ne karakteriše nasilje, već takva djeca prikriveno kritikuju i omalovažavaju postupke svojih drugara. Djeca koja ispoljavaju pasivnu agresiju su često odbojni prema autortitetu, žale se da su loše ocijenjeni ili da su pogrešno shvaćeni, pasivno se odupiru zadatim zadacima pod izgovorom da su "zaboravili".
Svaki vid agresivnog ponašanja, nije zanemarljiv i ne prolazi sam od sebe. Najčešće se agresivno ponašanje završi vršnjačkim nasiljem, koje je u našem društvu sve češće i uopšte nije zanemarljivo.
Izvor: Yumama
Priredila: Anđela Miličić
