Bilo bi idealno kada bi postojalo dugme koje bi nas, a i druge, pokretalo da nešto uradimo ili kada bi postojalo neko univerzalno pravilo motivisanja koje važi za sve! Dugme nema, ali ima nečeg drugog!
Za roditelje tema motivacije uglavnom postaje aktuelna kada dijete treba pokrenuti na neku aktivnost, a rezultat izostane. Tada je njihova prva reakcija strah – da je dijete neposlušno, da je bez ambicija, da nemaju uticaj i kontrolu nad njim…
A, iz straha se rađaju razna, uglavnom neadekvatna, ponašanja i zahtjevi koji na žalost, ne rješavaju problem, niti daju željeno ponašanje djeteta.
I, zato, prije nego što upadnete u zamku nagrada i kažnjavanja (da motivisanje tako funkcioniše, onda niko nikada ne bi imao problem), saznajte kako ovaj proces funkcioniše iz ugla pozitivne komunikacije.
Svi se mi razlikujemo po mnogo karakteristika, pa tako i po tome šta koga motiviše. To važi i za djecu. Ipak, postoji tajna veza za sve, a to su riječi – i one izgovorene, ali i one koje ne kažemo! Pravilno poređane i u pravom trenutku izrečene mogu zaista da naprave čudo.
Hajde prvo da saznamo zašto nas motivišu različite stvari.
Sve informacije koje dolaze do nas prolaze kroz razne misaone filtere, a ogroman broj njih i ne stigne do našeg svjesnog dijela mozga (jednostavno su nam višak). Ti filteri oblikuju informacije koje su važne za nas, i ujedno ih prilagođavaju tako da nam one postaju razumljive. Svi imamo te filtere, ali nisu svi podjednako aktivni kod svake osobe, pa se zato dešava da istu informaciju potpuno drugačije razumijemo i doživimo nego drugi ljudi. I to je sasvim u redu.
Kada je motivacija u pitanju postoji nekoliko filtera koji utiču na to da li će nas nešto pokrenuti ili ne.
Jedan od ključnih je da li nekoga motiviše ideja da će nešto dobiti ili da će bez nečeg ostati. Primijetili ste možda da ne reaguju svi isto na pohvalu (čak ni djeca iz iste porodice), da nekako ostanu ravnodušni, ali ako im se kaže da će nešto za njih imati posljedicu, oni se pokrenu i odrade to što treba. To znači da je jedan od filtera za motivaciju podešen da primjeti bez čega će osoba ostati, za šta će biti uskraćena ako nešto ne uradi. Ovdje je cilj formulisati rečenicu tako da se pogodi filter motivacije, a ne da zaista nešto damo ili uskratimo.
Kako da znamo šta motiviše dijete?
Jednostavno pratite i testirajte. To će vam biti najbolji pokazatelji. Imajte u vidu da je potrebno vrijeme da uvježbate ovakav način govora. Kada uvidite koliko ćete se bolje razumjeti s djetetom, vjerujem da ćete biti motivisani da nastavite.
Dakle, želite da dijete stavi igračke na mjesto, i rekli ste mu to – Stavi igračke na mjesto, ali se ništa ne dešava.
Probajte – Kada vratiš igračke na mjesto imaćemo više vremena za park (čitanje, crtać…).
Ako se ništa ne desi, drugi put recite – Kada odugovlačiš sa sklanjanjem igračaka nemamo vremena za park (čitanje, crtać…).
Isto je i sa domaćim ili spremanjem za odlazak u krevet:
1a. Kada uradiš domaći čim dođeš iz škole, imaš dovoljno slobodnog vremena za tvoje aktivnosti (ovdje možete što konkretnije da nabrojite).
2a. Možete i da obogatite rečenicu – Primjetila si i sama da kada uradiš…. imaš više…
3a. Kada se spremiš na vrijeme za krevet imaš više vremena da čitaš knjigu…
1b. Kada kasno počneš sa domaćim ostaje ti baš malo slobodnog vremena…
2b. Vjerujem da si primjetila da nemaš vremena za igru kada kasno počneš da radiš domaći…
3b. Kada odlažeš odlazak na spavanje nemamo vremena za knjigu, maženje, razgovor…
Dakle, cilj je da dijete primjeti da će nešto imati kada to uradi ili da neće ako odugovlači.
Šta dobijamo ovim pristupom?
Na ovaj način mi pomažemo djetetu da poveže šta neka radnja ima za posljedicu, odnosno da razumije da od toga što radi ili ne radi nečeg ima ili nema. Navodimo ga na razmišljanje i procjenjivanje. S druge strane, roditelji imaju veliki benefit jer ne gube nepotrebno energiju oko ubjeđivanja i tjeranja djeteta da nešto uradi, jer sad znaju da je razlog samo u nerazumjevanju zahtjeva, a ne da je dijete neposlušno. Ovim posebno oblikovanim rečenicama oni mu zapravo ukazuju povjerenje da to nešto može samo da uradi, a usmjeravanjem da od njegove odluke zavisi da li dobija ili gubi nešto, razvijaju mu osjećaj lične odgovornosti.
Šta sigurno treba da izbjegavamo ako želimo da motivišemo djecu?
Svaka kritika, pretnja, kazna su u pozitivnoj komunikaciji višak, jer ne daju dugoročne rezultate. Kada kritikujemo dijete mi ga zapravo usmjeravamo da vidi svoju grešku ili propust, i tako mu gasimo onu prirodnu radoznalost, slobodu i želju za istraživanjem, otkrivanjem raznih načina da se nešto uradi i ulivamo strah od greške. Takvi mališani često kasnije odbijaju da bilo šta rade, jer se plaše greške i roditeljskog neodobravanja, što je veliki teret za mala ramena. Kod djece kod koje se podstiče radoznalost, razvija se osjećaj dostignuća i samopouzdanja, a samim tim i motivacija i želja da i sljedeći put nešto urade.
A to nam i jeste cilj!
Izvor: Moj pedijatar, portal o zdravlju beba, dece i tinejdžera
Pripremila: Aleksandra Pavićević
