Razgovor o seksu s djecom za većinu roditelja je tabu. Iako svjesni da je važno da djecu edukuju, mnogi nekako očekuju da će to doći samo od sebe.
Još ako sami nijesu doživjeli seksualno ili neko drugo uznemiravanje već su kroz tinejdžerski period i djetinjstvo uopšte prošli bez stresa ovog tipa, često ne mogu da pretpostave šta se sve može desiti djetetu koje ne zna dovoljno. Da se razumijemo, može se desiti i onom ko zna, ali je razgovor s djecom uvijek način da ih naučimo da prepoznaju nasilnika i da ga se klone, kao i da znaju da nikad nisu krivi što su žrtve.
Danas smo, dakle, u nimalo prijatnoj situaciji kada s djecom moramo da razgovaramo o seksualnom uznemiravanju i o neprimjerenim postupcima pojedinih ljudi koji su postali glavne vijesti posljednjih dana.
Ne ignorišite, ne mislite da se vašem djetetu to ne može desiti. Ako s djecom, čak i malom djecom, ne razgovarate o onome što su mogli da načuju dok ste pričali sa partnerom ili gledali vijesti, njima može biti neprijatno da sami spomenu i pitaju ono što im nije jasno. Mogu se plašiti, a da vi to nikada ne saznate. Mogu donositi svoje, ponekad pogrešne zaključke.
Kako, onda, razgovarati? Zavisi, prije svega, od uzrasta. Ali, generalno, odgovarajte na pitanja, pokušajte da saznate šta oni misle, a tek na kraju podijelite svoja razmišljanja i vrijednosti u koje vjerujete.
Saznajte šta su do sad čuli — od prijatelja, na televiziji, na društvenim mrežama. U trenucima kada neobavezno razgovarate o tome kako ste proveli dan, pitajte ih, onako uzgred, šta su čuli o situacijama kada se muškarac ponaša ružno ili nasilno prema ženi ili kad stariji muškarac prilazi djevojčicama. Generalno, nešto na temu onoga što mislite da su možda načuli. A kad ste pitanje postavili, slušajte pažljivo i ne prekidajte da biste nešto objasnili.
Kada su završili, postavite pitanja. Vaš je cilj kao roditelja da im predočite činjenice, na način koji je u skladu s njihovim uzrastom. Ne morate ići u detalje, ali nemojte ni bježati ako vas pitaju. Izbjegavanje činjenica i ćutanje o nečemu što vam je neprijatno da kažete da biste djecu zaštitili, – neće ih zaštititi. Te praznine i rupe u poznavanju činjenica oni će popuniti svojom maštom koja ih može dovesti do pogrešnih zaključaka ili može biti i gora od stvarnosti.
Zatim razgovarajte o onome što ONI o tome misle.
Tek na kraju im kažite šta vi mislite.
Vaš je cilj u ovim diskusijama da im date nekakav referentni okvir u kojem će razmišljati o uznemirujućim događajima za koje su možda čuli.
Kada se na vijestima, recimo, vrti priča o seksualnom uznemiravanju kao što je to slučaj kod nas posljednjih dana, to je takođe prilika da s djetetom razgovarate o ispravnom i prihvatljivom ponašanju. Kada je u redu dodirnuti drugu osobu? Šta znači dati dozvolu, a šta znači uskratiti dozvolu za fizički kontakt? Kako poštujemo druge ljude, njihovo tijelo, prostor, njihove želje?
To je, takođe, prilika da razgovarate i o tome kada i na koji način reći javno o nečemu što nam se desilo, naročito ako je to nešto čega se stidimo ili zbog čega smo uplašeni. Podsjetite ih da, bez obzira na to šta se dešava u svakodnevnom životu, vi ste uvijek zainteresovani da čujete njihove brige i misli na bilo koju temu.
Sve ovo nije lako, ali je izuzetno važno. Previše je žena i djevojčica oko nas kojima se to dešava, a one ćute. Zato je važno naučiti ih da kažu, a prije toga moraju znati da prepoznaju zlostavljanje i uznemiravanje.
Izvor: Zelena učionica