Poslednjih godina, usled užurbanog i prezaposlenog života, roditeljstvo je postalo instant uloga. Kakav je položaj žene u biznis svijetu, zbog čega mame ne smiju da govore o svojoj djeci, zbog čega ih "zapostavljaju", pročitajte u narednim redovima.
Mnogi roditelji umanjuju brigu o odgovornostima na poslu kako bi pokazali posvećenost. COVID-19 je otkrio izazove sa kojima se roditelji suočavaju – ali da li će to nešto promijeniti?
"Šest mjeseci posle rođenja ćerke vratila sam se u kancelariju, suznih očiju, ali željna da se dokažem na novom položaju.
Nekoliko nedjelja kasnije, kada mi je trebalo nekoliko slobodnih dana zbog boginja u njenom vrtiću, bojala sam se da to kažem svom timu.
Uprkos podršci kolega, osjećala sam snažan pritisak da se ponašam kao da se ništa nije promijenilo.
Prije je posao uvijek bio na prvom mjestu, nešto što je bilo ključno za napredak.
Vraćajući se na posao kao majka, bila sam pod stresom jer nisam mogla da kontrolišem svoje vrijeme, brinula sam se da sada izgledam nepouzdanije i strepjela sam zbog sledećeg puta kada bi se ovo moglo dogoditi.
Jedva sam spomenula svoju ćerku u kancelariji.
Nikada ne bih uključila ovakvu anegdotu u mom pisanju u to vrijeme.
Tri godine kasnije shvatam da je važno to učiniti jer ovaj stres nije svojstven samo meni.
Mnogi ljudi se suočavaju sa istim pritiskom jer ispunjavanje ideala na radnom mjestu često nije kompatibilno sa odgovornostima brige, djecom ili nečim drugim.
Mnogi od nas odgovaraju umanjujući ove odgovornosti ili ubjeđujući kolege da možemo raditi prekovremeno kao i ranije, jer znamo da, ako to ne učinimo, rizikujemo da postanemo žrtve brojnih pristrasnosti koje sputavaju majke."
Dobrodošli u svijet "tajnog roditeljstva".
Ekonomistkinja Emili Oster skovala je ovu frazu u članku iz 2019. godine u kojem je pozvala roditelje da otvoreno govore o prirodi svojih života.
I dok su pandemija – i naš nagli prelazak na rad od kuće – stvorili dodatne pritiske, nije jasno da li će otkrivanje odgovornosti koje imamo izvan kancelarije donijeti značajne promjene.
Rodna percepcija i kultura na radnom mestu
Tajno roditeljstvo može započeti već u trudnoći. Istraživanja pokazuju da neke žene skrivaju trudnoću, posebno u ulogama u kojima osjećaju da se moraju takmičiti sa muškarcima i ne žele da otkriju bilo šta što bi moglo "smetati" poslu.
Žene koje rade često osjećaju potrebu da tokom trudnoće idu "iznad i više od ispod" uobičajenih standarda, pokazala je druga studija, kao i da sakriju bilo kakvu bolest iz straha da ne izgledaju nepouzdano. To se nastavlja i posle porođaja.
Žene kažu da žele da sakriju dojenje na poslu, jer je to tabu, a to je tako očigledna rodna razlika koja naglašava njihov novi status majki.
Postoji mnogo anegdota o tome da se žene osjećaju primorano da dokažu da i dalje mogu raditi prekovremeno i nude se da rade čak i kada su im djeca bolesna, kao i one koje namjerno uopšte ne dijele fotografije svoje djece ili ne razgovaraju o njima.
Nije iznenađenje da žene osjećaju potrebu da se tako ponašaju.
Majke su odavno viđene kao manje posvećene i manje kompetentne u radnom okruženju.
Njih zaobilaze unapređenja češće nego očeve i manja je vjerovatnoća da će ih zaposliti nego žene koje nisu majke.
Kada je fleksibilnost dostupna, oni koji je koriste suočavaju se sa pristrasnošću i veća je vjerovatnoća da će oni dobiti uloge sa manje odgovornosti.
Znamo da se razlika u platama polova povećava nakon porođaja, plate zaposlenih majki padaju za svako dijete koje žena ima.
"Dokazi nam govore da je majčinstvo jedan od glavnih izvora slabosti u putanjama karijere", kaže Širin Kandži, profesorka rada i organizacije sa Univerziteta Brunel u Londonu.
Naravno, neke žene mijenjaju posao ili napuštaju karijeru zbog ovih pritisaka.
Kada je Kandži intervjuisala žene koje su napuštile karijeru visokog profila, mnogi su dali primjere tajnog roditeljstva, uključujući uzimanje bolovanja da ne bi rekli kolegama da su njihova djeca bolesna.
Žene kojima je bilo potrebno slobodno vrijeme radi brige o djeci poslužile su kao "posebno neželjeni podsjetnik da zaposleni brinu o svojoj djeci i, prema tome, nedovoljno o organizaciji", pokazalo je njeno istraživanje iz 2013. godine.
Jednoj ispitanici je rečeno da traži od porodice da paze na njeno dijete, umjesto da uzme slobodan dan.
Drugoj, frilenserki koja radi na televiziji, rečeno je da nikada ne spominje svoju djecu i osjećala je da to utiče na to koliko ima posla.
To je zato što su, kako su sociolozi već dugo isticali, radna mjesta strukturirana oko muškaraca, a ne žena, i još imaju ukorijenjenu sliku "idealnog radnika", zaposleni koji rad uvijek stavlja na prvo mjesto.
"Sve što na drugi način signalizuje umanjuje vas u očima poslodavaca", kaže Danijel Karlson sa Univerziteta u Juti.
"Pretpostavlja se da se misli da će žene biti ometene… Čitav pojam tajnog roditeljstva potiče od želje da se to sakrije kako bi se spasila nečija karijera."
Ovo strukturno pitanje je na neki način nasleđe vjerovanja koja još prevladavaju u individualističkim zemljama poput SAD-a da dobri očevi nabavljaju šta je neophodno za porodicu, a dobre majke ostaju kod kuće.
Ankete pokazuju da ovi socijalni stavovi i dalje postoje: i žene i muškarci kažu da rad otežava ulogu dobrog roditelj.
Samo trećina ispitanika u istom istraživanju Pju istraživačkog centra mislila je da je puno radno vrijeme najbolje za majke, dok se dvadeset jedan odsto saglasilo da žene sa malom djecom uopšte ne bi trebalo da rade za platu.
Zatim postoji stalni stereotip da su žene sposobnije u domaćoj sferi, muškarci u kancelariji, koji, uprkos tome što ih je istraživanje opovrgnulo, i dalje imaju značajan uticaj na to kako oblikujemo plaćeni posao i porodični život.
"Žene su ušle u plaćenu radnu snagu, ali nismo primijetili promjene kod muškaraca kod kuće kako bi prihvatili veći dio kućnog posla", kaže sociolog Kejtlin Kolins sa Univerziteta Vašington u Sent Luisu.
Ova rodna percepcija i dalje u velikoj mjeri utiče na kulturu radnog mjesta, istorijski pravni slučajevi su toliko blistavi koliko i otrežnjujući.
U analizi iz 2020. o diskriminaciji staratelja u Kanadi tokom trideset godina, istraživačica Elizabeta Hirš sa Univerziteta u Britanskoj Kolumbiji otkrila je da, iako su slučajevi u opštem porastu, različito se odvijaju za muškarce i žene.
Budući da je trudnoća ženama otežavala skrivanje činjenice da su majke, sporovi na radnom mjestu koje su imale – zbog dodjele posla ili raskida ugovora – često su se zasnivali na pretpostavkama o njihovoj posvećenosti.
"Jednom kada su dužnosti staratelja prepoznate i istaknute, smatra se da su manje posvećene poslu", kaže Hiršova.
Muškarci, međutim, trudnoćom nisu izlagali očinstvo i uglavnom su osim roditeljstva davali razloge da objasne zahtjeve za fleksibilnošću – nešto što je na sudu imalo neočekivane posljedice.
Muškarcima je bilo teže od žena da pobijede protiv poslodavaca jer su manje pominjali svoje brige, brinuli su "u tajnosti" čak i više od žena.
"Normalizovanje njege"
Trenutno, dok mnogi od nas rade od kuće usred COVIDA-19, roditeljstvo je vidljivije nego što je ikada bilo.
Pandemija je zamaglila granice između porodice i posla, uzrokujući neviđeni stres roditeljima koji su bili primorani da kombinuju posao i brigu o djeci.
Žongliranje je bilo očigledno, djeca su se pojavljivala na radnim video pozivima, sastanci su se zakazivali u njihovom prisustvu, a roditelji su obećavali brze radne reakcije – kada djeca legnu u krevet.
Ipak, iako je pandemija prešla dug put ka normalizaciji nečega ranije skrivenog, povezane pristrasnosti prema majkama nijesu nestale.
U stvari, briga o djeci koja je očiglednija može jednostavno ojačati negativan stav prema brizi o odgovornostima.
Naporan rad tokom roditeljstva mogao bi povećati vjerovatnoću osuđivanja i diskriminacije.
U SAD-u je Zakon o centru za radni život utvrdio da se povećava diskriminacija staratelja.
Takođe je bilo izvještaja o nezadovoljstvu radnika koji nemaju djecu zbog posebnih usluga za roditelje.
I dok izveštaji sugerišu da očevi u nekim zemljama povećavaju svoj udio u njezi, zaposlene majke napuštaju posao ili smanjuju radne sate u većem broju nego očevi.
Stručnjaci su zabrinuti da bi uticaji krize na žene mogli izbrisati godine napretka u rodnoj ravnopravnosti. U čitavoj ovoj tami nazire se tračak pozitivnosti. Pritisci koji primoravaju roditelje da umanjuju brigu o odgovornostima ne dešavaju se svuda.
Na primer, u Švedskoj oba roditelja mogu iskoristiti porodične povlastice bez ikakve stigme.
Kolins, koja je razgovarala sa brojnim švedskim majkama za svoje istraživanje, otkrila je da se porodični život otvoreno pozdravlja kao prioritet, stvarajući "kulturu podrške" u kojoj i muškarci i žene mogu otvoreno balansirati posao i brigu o djeci.
Ona navodi intrigantan sukob kultura u slučaju kada su švedski zaposlenici radili za australijsku firmu. Kada je jedna majka kasno popodne odbila sastanak, njen švedski šef predložio je da sakrije razlog za to, jer bi njihov australijski izvršni direktor smatrao neprihvatljivim rano napuštanje radnog mjesta zbog brige o djeci.
U istraživanju Karlson je otkrio da bi kombinacija dva faktora mogla stvoriti stvarne promjene: čineći brigu o odgovornosti više javnom i prenoseći veći dio tereta na očeve.
"Što više normalizujemo rad na njezi i druge obaveze, posebno za očeve, počinje da smanjuje kazne za preuzimanje tih odgovornosti, a svakako se smanjuje praznina i diskriminacija zbog seksizma", kaže on.
U određenim krugovima, "rad od kuće razotkrio je da toliko nas ima porodičnih obaveza, a ljudi to sve više razumiju".
Možda to znači da ću jednog dana prestati da prikrivam činjenicu da se uključujem u video poziv od spolja dok pada kiša, jer se nadam da će moja ćerka odspavati umjesto da prekida sastanak.
I možda ćemo prestati da se zgražavamo svaki put kada kompanija naglasi da će plaćeno odsustvo verovatno u velikoj meri koristiti roditeljima – nehotice signalizirajući da ne mogu uložiti toliko posvećenog vremena kao svi ostali.
Politike podrške su važne, ali čak i tamo gdje je odsustvo dostupno, očevi ga posebno često ne prihvataju iz straha da će biti stigmatizovani.
Sve dok politike to ne prepoznaju, šefovi daju primjere, a radne kulture ne promjene percepciju o "idealnom radniku", aspekti roditeljstva će vjerovatno ostati tajni, čak i ako djeca i dalje prekidaju video pozive.
Slegnemo ramenima i složimo se da su, prilično slatki, maskirajući stres koji puca pod površinom.
Izvor: Yumama
