Pod posebnim stresom su stariji koji žive sami, ljudi koji su i prije izbijanja epidemije morali da se izbore sa teškom ekonomskom situacijom, kao i žene i djeca koji su žrtve porodičnog nasilja ali i hronični pacijenti.
Izbijanje pandemije virusa korona i napori da se njegovo širenje ograniči i suzbije promijenili su svima život iz korijena, ali i pogoršali mentalne tegobe kao posljedicu sve većeg većeg stresa i poremećaja redovnih zdravstvenih navika.
Fizička distanca, izolacija i strah za bližnje, egzistencijalna strepnja, umnožili su broj ljudi koji su prvi put prijavili psihičke probleme, a one sa hroničnim tegobama ozbiljno ugrozili.
"Kako pandemija predstavlja stresnu situaciju sa produženim trajanjem, poput prirodnih katastrofa, može se očekivati da će posljedice na mentalno zdravlje ogledaju i nakon njenog završetka. Iskustva iz prakse su pokazala da se pored ljudi koji su se do sada liječili psihijatrijski, javlja i veliki broj ljudi sa problemima koji su došli do izražaja upravo u toku epidemije. Najčešće su to poremećaji iz anksioznog spektra, kada ljudi koji do sada nijesu liječeni, dođu u situaciju da su istrošili svoje kompenzatorne mehanizme, te došli do potrebe da zatraže pomoć profesionalaca. Ostaje da se vidi koliko dugo će nakon pandemije ti poremećaji nastaviti da traju i da li će se produbljivati, objašnjava za Vijesti specijalizant psihijatrije, dr Milena Petrović.
Stiven Tejlor, autor knjige Psihologija pandemije i profesor psihijatrije na Univerzitetu Britanske Kolumbije, tvrdi da se "za nesrećnu manjinu", možda 10 do 15 odsto ljudi, život neće vratiti u normalu, i to zbog uticaja pandemije na njihovo mentalno zdravlje.
Australijski institut Blek dog, vodeća nezavisna organizacija za istraživanje mentalnog zdravlja, takođe je iznijela zabrinutost zbog "značajne manjine" koja će ostati pogođena dugotrajnom anksioznošću.
Dr Petrović naglašava da pandemija predstavlja poseban stres za ranjive populacije, kao što su stariji koji žive sami, ljudi koji su i prije pandemije morali da se izbore sa teškom ekonomskom situacijom, kao i žene i djeca koji su žrtve porodičnog nasilja ali i hronični pacijenti, kako psihijatrijski, tako i somatski bolesnici.
Ova populacija je svakako najosjetljivija kada govorimo o dugoročnim posljedicama na mentalno zdravlje, uzevši u obzir da su u pandemiji, pored dotadašnjih izazova sa kojima su se susretali, morali da se nose sa jednom globalno teškom situacijom. Na primjer kod hroničnih pacijenata suočavanje sa povremenim ukidanjem ambulantnih pregleda kada se ne mogu vidjeti sa svojim ljekarima, zatim kod starijih imamo situaciju da je značajno povećan osjećaj usamljenosti, jer većina njih ne koristi tehnologiju kao sredstvo komunikacije, a takođe im se može javiti osjećaj da su na teretu svojim najbližim i okolini što je čak faktor rizika za suicid. Kako smo imali priliku da čujemo, broj slučajeva prijavljenog porodičnog nasilja je porastao u toku pandemije, dok su istovremeno procedure rješavanja tih problema usporile, što je veoma važno u produbljivanju njihove stresne situacije, osjećaja da su bespomoćni, nezaštićeni i doslovce ugroženi. Mislim da su navedene kategorije, ali i još neke, poput samohranih roditelja, zatim roditelja djece s invaliditetom, one na koje treba napraviti poseban osvrt u mjesecima koji dolaze i da su u najvećem riziku da razviju dugoročne posljedice na mentalno zdravlje, te treba osluškivati njihove probleme i potrebe i u skladu sa njima odgovarati, upozorava dr Petrović.
Strategije poput karantina, koje su neophodne kako bi se umanjilo širenje virusa, mogu izvršiti negativni psihološki uticaj.
Strategije za sprečavanje širenja virusa na svakog će djelovati individualno i zavisiće od otpornosti ličnosti, ali i od prethodne životne situacije i navika. Svakako se očekuje da će otpornost biti veća kod onih koji su prethodno imali bolje uslove života, a najviše pogoditi one koji su se i prije pandemije suočavali sa značajnim životnim izazovima. Ono što je zajedničko za sve je da smo suočeni sa fizičkom distancom od bližnjih, da nam je na taj način često uskraćena podrška okoline na koju smo navikli, kao i narušena svakodnevica. To utiče na pad raspoloženja, povećanje napetosti, čestu zabrinutost za fizičko i mentalno zdravlje, što sve može uvesti u anksioznost, depresiju, bezvoljnost, pad motivacije, a može se odraziti i kroz tjelesne simptome, kao što su glavobolje, osjećaj tjeskobe u grudima, umor. Iz tog razloga važno je da mjere koje se sprovode budu uvijek racionalne, da sačuvaju fizičko zdravlje građana, ali treba imati u vidu da je i mentalno zdravlje ugroženo, te da je neophodno pronaći strategije koje će ga štititi. Važno je da mjere predočene građanima budu nedvosmislene, jasne, jednake za sve, bez dvostrukih poruka, kako bi bile shvaćene kao opravdana nužnost i kao takve primijenjene, a ljudi osjećali da doprinose većem cilju, ističe dr Petrović.
Gubitak posla i finansijske teškoće tokom globalne ekonomske krize koju uzrokuje COVID-19 infekcija povezuju se sa dugotrajnim propadanjem mentalnog zdravlja.
"Mnoge porodice u Crnoj Gori suočene su sa ekonomskim problemima koje ova epidemija nosi. Za očekivati je da usljed toga nastaju posljedice na mentalno zdravlje. Mislim da smo se svi u posljednih skoro godinu dana sretali sa ljudima koji su ostajali bez posla ili imali smanjena primanja. Većina njih, pored toga što prolaze kroz izazove pandemije i strah od zaražavanja, moraju da brinu i o egzistenicjalnim pitanjima, a što je direktna posljedica COVID-19 krize, koja će se vjerovatno još dugo osjećati u cijelom društvu, a najviše kod najugroženijih. Iz tog razloga, nažalost, postoji sumnja da će socijalne razlike prerasti u razlike u mentalnom zdravlju. U praksi se javlja jedan broj ovakvih slučajeva kod kojih su se javili određeni psihijatrijski simptomi, a savjetujem da se svi oni koji osjete porast napetosti, stalnu zabrinutost, osjećaj utučenosti, besperspektivnosti i značajan strah za budućnost jave profesionalncu za mentalno zdravlje.
Kao i poslije svake globalne krize koja dugo traje i pandemija će ostaviti svoj trag.
"Očekuje se da će najviše uticati na razvoj anksioznosti, depresivnosti, zloupotrebe supstanci kod određene populacije, ali i razvoja posttraumatskog stres sindroma, pogotovo kod onih koji su sami prebolovali COVID-19 sa teškom kliničkom slikom, ili onih koji su u ovoj pandemiji izgubili bližnje. Značajno je i pitanje kako će pandemija uticati na najmlađe, djecu školskog uzrasta, koji se suočavaju sa poremećenom strukturom dana, uskraćnijm kontaktom sa vršnjacima, osjećajem neizvjesnosti koje osjećaju preko medija i roditelja slušajući o oboljenju, kaže dr Petrović.
Skoro 58 odsto djece u Evropi ima neki vid izmijenjenog patološkog ponašanja zbog pandemije, upozorio je direktor Domova zdravlja Podgorice dr Nebojša Kavarić.
On je iznio podatak da je do sada u Crnoj Gori COVID-19 bilo zaraženo oko 3.000 djece, sa lakšom kliničkom slikom i kazao da smatra da zbog socijalnog kontakta škole moraju raditi kako bi djeca očuvala mentalno zdravlje. Dr Kavarić se pozvao na članak objavljen u časopisu Evropska Psihijatrija (European Psychiatry) u kojem stučnjaci predviđaju da bi, nakon porasta razvoda i nasilja u porodici zbog zatvaranja, oko 13.000 djece moglo imati smanjen očekivani životni vijek za približno 3,3 godine.
Ovu hipotezu potkrepljuju podaci iz švajcarske studije o stresu u doba korone objavljene u Bazelu, koja je pokazala da je u junu starosna grupa od 14. do 24. godine više bila pogođena simptomima depresije od starosne grupe od 35. do 44. godine.
Po svemu sudeći, poslije pandemije koju je uzrokovao virus slijedi svojevrsna pandemija psiholoških problema. Pred nama je dosta neizvjesnih mjeseci, mnoge detalje o virusu još ne znamo i dok čekamo da nauka odgovori na složena pitanja, ne preostaje ništa drugo nego sačuvati zdravi razum usmjeriti se koliko možemo na svakodnevne aktivnosti, ali i zatražiti stručnu pomoć ako je potrebna.
Izvor: ND Vijesti
