Teško je primijetiti da li se vaše dijete suočava sa nekim mentalnim problemom, ili ipak ima simptome anksioznosti i slično.
Mnogi se zapitaju da li je to samo normalan dio odrastanja. Jedna dobra stvar koju sa sigurnošću možete znati - neće nastati problem ako pitate dijete o njegovom mentalnom zdravlju.
"Nemojte ignorisati. Možda niste u pravu. Bolje je da pogriješite kada pokažete brigu za dijete koje nema problem, nego da zanemarite, a on postoji", ističe dr Debora Gilboa. Razgovori su ključni, još u ranom uzrastu.
Kako možete prepoznati da postoji problem:
- Gubi interesovanje za nešto u čemu je uživalo
- Problemi s ishranom i spavanjem
- Izbjegavanje drugara
- Promijenjeno ponašanje
- Izolacija
Kada primijetite neki od ovih problema, ne morate vi sami to da rješavate. "Nije vaše da tražite odgovore. Vaš posao je da primijetite i pomognete djetetu da dođe do izvora problema i iskaže to.
Od sedam do 10 godina
Roditelji i dalje treba da pitaju djecu za osjećanja. Nemojte im tražiti da definišu depresiju ili anksioznost, ni mi ni oni ih ne možemo samo tako dijagnostikovati. Ako se dijete bori da objasni kako se osjeća, najbolje bi bilo da im zatražite da vam ispričaju priču. Na taj način će se osjećati sigurnije da se otvore.
"Djeca u ovom uzrastu razumiju da postoje osjećanja koje mogu frustrurati i razočarati", istakla je doktorka Debora.
Doktorka predlaže da se igrate s djecom svake večeri. Važno je da pokažete djetetu da postoje dvije strane u toku jednog dana koje treba da im pokažete - ja sam osoba kojoj možeš iskazati teške stvari, ali i osoba kojoj pokazuješ ono dobro i prijatno.
Od 11 do 14 godina
Djeca u ovom uzrastu mogu pomisliti da ih krivite za nešto, pa pokušajte da objasnite da ih volite, da su im važna, pa da iz tih razloga razgovarate. U ovim godinama vrlo često mogu imati manjak samopouzdanja i potrebu da ih razuvjerite u tome.
Od 14 do 18 godina
U srednjoj školi, djeca će pokušati da pronađu način da razgovaraju s roditeljima o mentalnom zdravlju.
Nemojte se začuditi što i sa srednjoškolcima treba da razgovarate. "Svaki tinejdžer ima potrebu za razgovorom s odraslom osobom od povjerenja", istakla je doktorka Debora. Pitajte ih da li su zabrnuti za sebe ili nekog drugog. Takođe, treba da budete precizni kada pričate o tome.
"Treba biti zaista jasan u razgovoru sa tinejdzerima, naročino kada je nečiji život u pitanju."
Ako sami ne započnu razgovor, dajte im autonomiju u odabiru kada, gdje i kako će se ostvariti najbolji pristup problemu.
Neki tinejdžeri žele razgovor s roditeljima, dok ima i onih koji bi radije razgovarali s nekom drugom odraslom osobom. Kao roditelji, ne treba ovo da shvatate lično. Pitajte ih kome mogu potpuno vjerovati, jer bi bilo lijepo da to znate.
Izvor: www.yumama.com
