Ukoliko roditelji provode pola dana na telefonu gledajući raznorazne sadržaje i društvene mreže, onda djetetu poručuju da je u redu da to isto radi i upravo od njihovog odnosa, kao i u mnogim drugim situacijama u roditeljstvu, zavisi kako će se dijete ponašati, poručuje nam psiholog i psihoterapeut Žarko Ivanović.
On podsjeća da djeca uče po modelu, najviše gledajući roditelje, kako oni nešto rade, kako se se sa nekom situacijom nose, kako oni savladavaju prepreke, kakav je njihov odnos u nekoj situaciji, emocije,
pa i kada su mediji u pitanju, a to su i TV, i digitalne tehnologije i telefoni i sve što zapravo su kontakt i komunikacija.
Roditelji, kaže Ivanović, moraju biti svjesni da je jedan ozbiljan dio odgovornosti u njihovim rukama i to upravo u odgovoru na pitanje koji uporno svojim ponašanjem šaljemo i koju poruku modelujemo kako pokazuju djeci šta i kako je važno.
Preporuke/savjeti kod korišćenja medija
Ivanović smatra da bi u razvojnom smislu komunikaciju medijsku, televizije i telefone, digitalne tehnologije, igrice trebalo što više odložiti.
“Ovdje mislim na uzrast i period povezivanja s medijima i tehnologijom treba što više odloži ili da ga bude što manje. U najmanjem uzrastu, prve dvije godine, ne bi trebalo uopšte da ga bude osim u nekim minimalnim intervalima koji se odnose na slušanje muzike koja utiče na razvoj intelektualnih vještina i sposobnosti”, kazao je on.
Prema njegovim riječima, i roditelji i djeca imaju potrebu da struktuiraju vrijeme, da imaju neku organizaciju vremena jer je to potrebno za preživljavanje.
“U toj strukturi vremena važno je da kao roditelji pošaljemo poruku da mediji budu ograničenog vremena. Ono što donosi savremeni trenutak jeste da i mi, kao roditelji budemo informisani ili kako bi savremeno rekli "apdejtovani", da pratimo što su tokovi i jednostavno ne možemo ignorisati tehnologiju i ono što se dešava u digitalnom svijetu”, pojašnjava Ivanović.
I u uslovima zabrane kretanja zbog koronavirusa, pristup medijima, kako dodaje Ivanović, treba da bude ograničen i opet u sladu sa uzrastom. Za djecu do šest godina to vrijeme pred ekranima ne bi trebalo da traje preko sat vremena tokom dana, a za starije da bude malo duže, nikako previše.
Osim toga, važno je da, kada su manja djeca u pitanju, roditelji budu uključeni i da isprate sadržaje koje njihova djeca gledaju.
“To je važno jer djeca nemaju informaciju šta je dobro, a šta ne. Na taj način možemo da ih podstaknemo da iskoriste zdravu funkciju koju nam nudi digitalna tehnologija. To ćemo uraditi tako što ćemo biti prisutni i podsticati sadržaje za koje vjerujemo i za koje imamo činjenice da pozitivno utiču na razvoj”, pojašnjava Ivanović.
On je sugerisao roditeljima da iskorite zdravu funkciju medija. Za najmlađi uzrast preporučuje crtane koji imaju dobru poruku, koji podstiču na razmišljanje, u vezi sa kojim može da se povede neki razgovor o vrijednostima, različitostima tako da se djeci pošalju određene poruke.
“Isto važi i za starije uzraste, bitno je odgovoriti na pitanja kako ovo može biti korisno za mene. Ponavljam, mi modeli našoj djeci pa je važno i šta mi pratimo, koje kanale sadržaje i koje informacije su za nas relevantne”, dodaje Ivanović.
Tri ključne preporuke u vezi sa upotrebnom medija
Prva preporuke je u strukturi vremena jasno određeno vrijeme za medije jer, kako kaže, treba ostaviti prostor za druge aspekte razvoja – prirodu, igru, senzomotorni razvoj, razmjenu, povezivanje.
Druga i najvažnija preporuka za Ivanovića je da koliko god mogu roditelji budu uključeni i prisutni u ono što djeca biraju kao sadržaj koji gledaju.
“To je veliko pitanje i velika tema kad se o roditeljstvu priča jer ono što čujemo od roditelja je da nemaju vremena jer su tu i mnoge druge obaveze, no ono što moramo je naći vremena i staviti proritet na uključenost u ono što su sadržaji koji naša djeca biraju”, kazao je Ivanović.
Postoje brojne aplikacije koje ograničavaju pristup sadržajima koji nijesu adekvatni za djecu tako da je, kaže on, odgovornost roditelja da ih instaliraju, a tako mogu da saznaju i kako njihova djece vide medije.
“Preporuka je da budemo uključeni i da znamo koje aplikacije, koje društvene mreže naša djeca koriste, da o tome povedemo razgovor. Sigurno da tu postoji prostora i da se povežemo sa njima, djeci će to prijati – doživljavaće roditelje kao prijatelje i imaće povjerenja u njih, a tako ćemo im dati priliku da ako se desi neki problem u svijetu medija i njihovog poimanja o tome mogu da nam pričaju”, poručuje psiholog i psihoterapeut.
Kao treću preporuku navodi pravilo da boravak i kontakt s medijima bude ograničen, a da u tom ograničenom kontaktu zapravo komuniciraju što je pošteno i fer u tom medijskom online svijetu jer i tamo treba da postoje neka pravila i etika, tzv. digitalni moral.
“Znate i sami da u online svijetu postoje opasnosti od kojih je potrebno djecu zaštiti, a da bi ih zaštitili moramo komunicirati o tome i biti uključeni i negdje ih učiti što je to fer, što je to etika i šta je to odgovornost, to moraju čuti od odraslih”, dodaje on.
Četvrta preporuka Ivanovića je zajedničko konzumiranje medija.
“Bilo koji medij da je u pitanju važno je zajedničko konzumiranje medija jer tu možemo da pravimo kontakt, razmjenjujemo šta je dobro šta nije, da komentarišemo i na taj način mediji mogu da imaju dobar uticaj na nas”, pojašnjava on.
Peta preporuka se odnosi na to da važan dio bude zona bez konzumiranja medija što u prostornom smislu, što u smislu strukture vremena.
U prostornom smislu, kaže Ivanović, treba izbjegavati da u sobama budu televizori, da postoje zone bez tehnike.
“U tim zonama takođe treba da utičemo na kreiranje vremena i sadržaja, a posebno je važno ne koristi medije pred spavanje. Mislim da je to za dječji razvoj jako važno zato što, kako pada noć i približava se vrijeme za spavanje, djeci je potrebno da se umire. Kada se umire unda imaju priliku da sami, na nekom njihovom načinu, integrišu ono što se desilo tokom dana. Tako da je šesta preporuka, ne mediji prije spavanja, bar ne pola sata pred spavanje”, pojašnjava on.
Ivanović ne preporučuje da se mediji koriste za smirivanje djeteta, što se, često dešava u praksi.
“Dakle, upalimo djetetu ili televiziju ili tablet ili telefon da bismo ga umirili. To nije dobro jer smo samo privremeno umirili dijete, a na dugoročnom planu napravili neku vrstu psihološkog ignorisanja. Ono što je mnogo bolje je da čujemo koja je to emocija u pitanju i da podstičemo djecu da komuniciraju svoje aktivnosti jer jedino ako komuniciraju emocije imaju priliku sa njima nešto da urade, da riješe neku situaciju. Mediji nijesu rješenje za umirivanje emocija”, poručuje Ivanović.
Doslijednost u vrijeme učenja na daljnu i korišćenja medija u toku dana za te svrhe.
Ivanović smatra da djeci treba poslati poruku da je taj sadržaj nov za svakog, da mu daju priliku i da ga vide kao, uslovno rečeno, zabavno da o njemu pričaju iz pozicije poštovanja i podrške.
“Da vidimo to kao jednu vrstu sadržaja koji treba da nas inspiriše sve zajedno i da se o tome priča na jedan pozitivan način u krugu porodice i u saradnji sa nastavnicima. Vidjećemo što će se dešavati ali vjerujem ako svi zajedno damo podršku novom vidu komunikacije da od toga možemo da izvučemo benefite i da to komuniciramo kao dobru stvar svi zajedno”, poručio je on.
Uticaj influensera i jutjubera
Ivanović kaže da roditelji s djetetom treba da diskutuju o sistemu vrijednosti i kada su influenseri u pitanju, da razgovaraju o tome šta oni nude i zašto su popularni.
“Ono što se mnogo češće dešava da mi u ovu vrstu komunikacije uđemo iz roditeljske uloge, a ta uloga izgleda tako što ću odmah da ti ponudim savjete i odmah da ti kažem šta tu nije dobro i šta treba drugačije. Tada djeca to doživljavaju kao zvocanje i ono što treba uraditi ući u odraslu ulogu i pokazati zainteresovanost i podstaći diskusiju pitanjima: Šta ti misliš? Zašto to misliš?”, predlaže Ivanović.
Važno je, kaže on, da roditelji pokušaju da ne donose sudove već da podstaknu djecu da oni misle i da u svom razmišljanju dođu do zaključka šta je to popularnost, šta su to poruke koje jutjuberi i influenseri prenose.
“Pitajte ih da li ih interesuje vaše mišljenje i ako je odgovor ne nemojte ni reći, radi dobrog konteksta. Kada ih bude interesovalo onda recite”, savjetuje ovaj psiholog i psihoterapeut.
Izvor: www.roditelji.me
