Jedna od onih žena koje su borbi za prava djece i osoba s invaliditetom posvetile život je i aktivistkinja i pravnica Ana Kotur - Erkić,
koja ističe da za bilo kakvu statistiku prvo treba imati statistiku koliko zapravo ima žena sa invaliditetom.
Ona ističe da društvo „boluje od „vidljivosti“ nasilja, a oblici nasilja nad ženama s invaliditetom su daleko drugačiji i skriveniji.
„Riječ je o vrlo ozbiljnim situacijama u kojima neki od oblika nasilja prolaze pod „za njeno dobro“, odnosno uvjerenja čak i najbližih članova porodice da mogu i moraju da odlučuju u ime žene s invaliditetom, čak i u najintimnijim izborima. Potom da je nasilničko ponašanje oblik pažnje prema ženama s invaliditetom i da bi mi morale biti srećne, jer na nas uopšte neko obraća pažnju. Rekla bih da je gotovo svaka žena s invaliditetom u nekom dijelu svog života sigurno doživjela neki oblik nasilja, samo je pitanje koliko je nasilje prešlo prag zamišljenog radara koji ga tretira kao neprihvatljivo“.
Ona ističe da u društvu u kojem je osoba s invaliditetom posmatrana kao teret porodice, a žena kao „tuđa večera“, žena s invaliditetom nije u poziciji da dobije adekvatnu podršku i sistem koji pogoduje oporavku i preživljavanju nasilja, a s ciljem rehabilitacije, resocijalizacije, stvaranja novih, zdravih odnosa, jačanja svake od žena ponaosob i slično. Problem je i što žene s invaliditetom često ne znaju da su određena ponašanja ili postupci zapravo u zoni nasilja, ograničavanja prava i izvan primjerenog za neki odnos.
„Prvenstveno, puka fizička zavisnost u zadovoljavanju osnovnih životnih funkcija, jer nema sistema podrške i usluga u zajednici, zatim domen prihvatljivosti, odnosno uvjerenje da treba da žive u takvom okruženju, jer ih ono ipak za nijansu više prihvata i voli od opšte populacije i koliko god čudno zvučalo zona komfora, gdje su svi odnosi i relacije poznati, predvidljivi, daju se preživjeti, naspram onog što bi je čekalo van toga. Tu se nadovezuje i ekonomska zavisnost, jer su žene s invaliditetom teže zapošljive nego muškarci s invaliditetom i slično“.
Sve ovo je, prema njenim riječima, upakovano u nedovoljno povjerenje okoline u ono što žena s invaliditetom iznosi.
„Nama je nekako postalo društveno, ne neprihvatljivo, već nemoguće da neko nad ženom s invaliditetom vrši nasilje, što uveliko olakšava vršiocu nasilja, on se često i ne skriva“.
Žene s invaliditetom suočene s ozbiljnim kršenjem ljudskih prava
Priče žena s invaliditetom koje su preživjele partnersko nasilje su uglavnom slične. U doba adolescencije i suštinskog shvatanja da se po nečemu razlikuju od okoline, svaki znak pažnje vide većim nego što on zaista jeste. U potrazi za uobičajenim doživljajima koje prolaze i ostali vršnjaci, pristaju i na neželjeno ponašanje, usvajaju obrazac koji se može i mnogo puta ponoviti dok ne osvijeste da je u pitanju nešto nezdravo za njih, ne samo u egzistencijalnom smislu, već u pravom smislu življenja života.
„Sve to vrijeme nameće im se osjećaj niže vrijednosti. One nešto ne mogu, pa ne treba to da žele. One nisu za ovo ili ono i slično. Sve dok same zapravo ne izgube osjećaj da bilo šta žele i mogu. Kada je u pitanju nasilje unutar primarne porodice, tu su česti obrasci u kojima su žene s invaliditetom „na usluzi“ i „korisne“ porodici, bez prava na individualnost i njihov život se vezuje za pripadanje porodici. Kad god neka od njih pokuša da postane svoja, doživljava različita ponašanja koja nisu samo otpor „odlasku iz gnijezda“, već ozbiljna kršenja ljudskih prava.
Ukoliko odluče da prijave i napuste nasilnika shvataju da procedura zaštite žena s invaliditetom zapravo ne postoji.
Solidarno protiv institucionalnog nasilja
„Postoji procedura u kojoj se mogu naći sve žene, i sve zavisi od toga ima li žena s invaliditetom, pored nasilja koje je doživjela dovoljno snage, motivacije, želje da prolazi i jedan vid institucionalnog nasilja u najširem smislu te riječi, pokušavajući da se uklopi u stereotip žene koja prijavljuje nasilje i traži zaštitu. Pri tome, malo stručnih službi u sistemu zaštite od nasilja zapravo bilježi prijavljene slučajeve nasilja nad ženama s invaliditetom, jer one nasilje prijavljuju posredno, putem treće osobe kojoj vjeruju, vrlo rijetko same. U slučaju žena sa fizičkim invaliditetom to je onemogućeno zbog barijera arhitektonskog tipa i nedostatka personalne asistencije, a kod žena sa senzornim invaliditetom zbog neadekvatnih načina komunikacije, koji obezbjeđuju privatnost“.
Izvor: Voanews
