Školski pedagog Nevena Toskić govorila je o problemu vršnjačkog nasilja, ali i o tome koliko je uloga roditelja važna u sprečavanju ovakvog načina ponašanja.
Obično su to mladi muškarci, slabijeg socijanog statusa, krupnije građe. Oni 'kinje' one slabije, povučenije, sitnije građe.
To je neka vrsta foto-robota nasilnika koji najčešće viđamo.
Međutim, često je ovo predrasuda i nema potporu u stvarnosti. Кako nasilje nije samo fizičko, i profil nasilnika se mijenja.
U školskom kontekstu, prva zabluda je da su nasilnici dječaci, slabijeg školskog uspjeha. Nasilnici među vršnjacima mogu biti svi, dječaci, djevojčice, učenici sa odličnim postignućima i oni koji imaju problema sa učenjem. Svakom djetetu tokom odrastanja može da se dogodi da se na neki način nasilno ponaša. Psihičko nasilje - ogovaranje, odbijanje da nekoga prime u igru, šikaniranje, pa sve do fizičkog nasilja koji ima više nivoa i oblika često su prisutni u školama, na treninzima. Reakcija roditelja, škole, i na kraju društva, na određene loše postupke djece bitna je karika u rješavanju ovakvih problema kroz oblikovanje dječeg ponašanja.
U medijima veliki odjek imaju masovne tuče grupa djece, a najviše maltretiranje jednog djeteta od strane određene grupe djece. I tada imamo komentare, analize, savjete raznih stručnjaka o ovoj temi. Postavlja se pitanje kako je moguće da djeca postanu tako gruba, nasilna, zlostavljački nastrojena, traže se krivci, odgovorna lica. Roditelji krive školu, škola roditelje i društvo. U takvoj atmosferi nije moguće rješavati ovakvu vrstu problema. Uostalom, kada se pojavi ovakvo ponašanje ono je obično posledica svega što se dogodilo prije toga. Nije moguće da je neko dijete ili grupa do tog trenutka bila primjerna i bez ikakvih nasilnih tendencija, a u sledećem se ponaša nasilno, u nekim slučajevima vrlo sadistički.
Nasilje se javlja postepeno i u raznim oblicima dok ne kulminira u svoj najgori oblik a to je fizičko zlostavaljanje i mučenje.
Кo su roditelji nasilnika? To su obično roditelji koji prezaštićuju svoje dijete, ali i oni koji zapostavljaju svoju djecu. Ovo su dvije podjednako loše krajnosti. To su roditelji koji skoro nikada ne dolaze na razgovore i poziv škole kada se neki problem pojavi, ali i oni koji dolaze sa pripremljenim stavom da njihova djeca nikada nijesu kriva i da su oni tu da ih 'odbrane' u svakoj situaciji.
Djeca koju roditelji zapostavljaju najčešće na ovaj način traže pažnju koju kod kuće ne dobijaju. Oni prezaštićeni pomjeraju granice kod roditelja koji ih uvijek štite bez obzira na postupke. To su obično pogrešni vaspitni šabloni koji kasnije dovode do dječjih ponašanja koja su sebična i egocentrična. Takva djeca nemaju osećaj za drugu djecu, njihove potrebe i osjećanja. Takođe, u društvima gdje se dječacima ne dozvoljava da iskažu svoja osjećanja (a pogotovu tugu, razočaranje), a toleriše se agresivnost da bi dijete 'očvrsnulo', događaju se surovosti i nasilje.
Nasilno ponašanje može biti i direktna posledica nasilja koje se trpi ili ga dijete posmatra. Ako dijete u kući ima nasilnika koji ga fizički kažnjava ili fizički ugrožava cijelu porodicu, postoji mogućnost da će takvo dijete pribjeći viđenom šablonu fizičkog nasilja.
Posebno zabrinjava i povećan broj djevojčica koje se agresivno, pa čak i surovo ponašaju.
U ovaj dio jednačine roditelj – škola - dijete, moramo u današnje vrijeme uključiti i medije i društvene mreže, ali i uticaj vršnjaka. Nije beznačajno i to šta se mladima servira kao poželjno ponašanje, koje su to vrijednosti koje se ističu i ko su idoli mladih. Ova tema je jako kompleksna i zahtijeva da se o njoj piše kao o samostalnom fenomenu.
Tema nasilja može biti neugodna, jer niko ne želi da mu dijete bude nasilnik. Ako se pravovremeno sa djecom razgovara o ovoj temi, djeci se ponude određeni stilovi ponašanja koji su nenasilni, veće su šanse da djeca steknu navike i ponašanja koja nijesu nasilna. Od velike je važnosti da kada se problem pojavi nikada ne osuđujemo dijete već samo postupak. A postupci su tu da ih korigujemo i mijenjamo. To je uloga svih nas, da vaspitavamo i pomažemo u odrastanju naše djece.
Izvor: Yumama
