Neka djeca od malena obožavaju da čitaju, vole da imaju jasan dnevni raspored i da, na primer, odmah po povratku iz škole urade domaći i imaju puno slobodnog vremena.
Ali, ima i djece koja jednostavno imaju otpor i ne žele da se prihvate svojih obaveza niti da im se to govori.
Iako ima mnogo faktora koji utiču na to kakav će odnos prema školi, učenju i zadacima dijete imati, a s obzirom da ih danas dobija već u predškolskom uzrastu, hajde da vidimo šta sve možemo da uradimo da se ova navika ne „ukorijeni“ baš na samom početku školovanja.
Stalno podsjećanje na školske zadatke – natezanje, nagovaranje, kritike, uslovljavanje, ucjenjivanje… – „kvari“ raspoloženje, nepotrebno stvara tenziju (i djetetu i roditelju), crpi energiju, troši vrijeme, a nije isključeno i da će se javiti otpor prema školi i domaćem.
Od roditeljskog pristupa, vještine komunikacije i sposobnosti prilagođavanja, u velikoj mjeri zavisi da li će se u djetetu razviti motivacija ili otpor prema učenju. Nije teško procijeniti od čega će biti veće koristi, i za vas i za dijete.
Djeca vole da uče, da istražuju, da saznaju nešto novo, da isprobavaju. Ona to rade spontano, prate unutrašnje impulse i zato je važno da se taj proces održi i kada krenu u školu. Kada je učenje više izazov nego obaveza, rezultati su bolji.
Fokus roditelja treba da bude na krajnjem cilju – učenju, izradi domaćih zadataka i stvaranju radnih navika. A, ako postoji način da se do tog cilja dođe, a da se i roditelj i dijete osjećaju dobro.
Kada se neka akivnost poveže s dobrom emocijom mi joj se rado vraćamo. Kada nam nešto stvara otpor ili radimo bezvoljno ili pod strahom od kazne – onda to odlažemo ili uradimo samo da se što prije oslobodimo lošeg osjećaja. Međutim, tako se stvara negativna uslovna veza u kojoj nema motivacije (ona ne može da se pokrene iz negativne emocije), pa će svaki sledeći put biti teže pokrenuti dijete na rad, a „prijetnje i kazne“ će biti sve strožije. To nikako ne treba da bude opcija, jer ne vodi do dugoročnog cilja – uspostavljanja radnih navika.
Na ovaj način mi u stvari djeci dajemo mogućnost da uvide da svi zadaci (i matematika i čitanje i učenje), mogu da budu zabavni. Što je jača pozitivna emocija to će dijete radije pristupiti zadacima.
S druge strane, kada roditelj ne doživljava lično djetetov otpor prema učenju, lakše mu je da bude fokusiran kako da dijete motiviše i podstakne, ne pristupa problemu pod tenzijom već traži bolje rješenje.
Sada kada znamo da je za pokretanje unutrašnje motivacije potrebna pozitivna emocija, sledeći korak je da zadatak/obavezu pretvorimo u izazov i igru, a potrebne su samo IDEJE!
Takođe, od velike koristi da ovo sprovedete u djelo, je i poznavanje:
- komunikacionih kanala
- pravila efikasne komunikacije s djecom.
Na ovaj način povećavate šanse da vas dijete razumije i posluša bez vike, svađe, otpora, nerviranja. I, jednostavno zato što nije svejedno kako ćete djetetu nešto reći. Jer, možda vas dijete nije poslušalo zato što koristite suprotne kanale za razumijevanje informacija.
Izvor: www.mojpedijatar.co.rs
