Kako prepoznati elemente nasilnog ponašanja kod djeteta i na koji način roditelji mogu spriječiti (dalje) nasilje, saznajte u tekstu koji slijedi.
Kada razmišljamo o vršnjačkom nasilju, često se fokusiramo samo na posledice, prije svega na žrtvu, pri čemu se izostavljaju pitanja koja se tiču djeteta koje vrši nasilje. Šta ono osjeća kada se tako agresivno ponaša?
Dijete koje vrši nasilje ne plaši samo vršnjake i roditelje, već i samo sebe. Veoma je zastrašujuće imati tako intenzivna osjećanja sa kojima dijete ne zna šta da uradi, kako da ih se riješi. Roditelji se u ovakvim situacijama mogu osjetiti ranjivo i osramoćeno zbog ponašanja djeteta, zbog čega ih često drugi roditelji doživljavaju kao nezainteresovane i nesaradljive. Međutim, trebalo bi da zamisle kako se tek dijete osjeća. Iako je odgovornost djeteta da se ponaša prikladno, postoje načini na koje roditelj može podržati dijete u tome.
Kao što smo ranije navodili, nasilje predstavlja finalni akt agresivnosti. Dijete može biti agresivno na različite načine, pored verbalnog, koje se uglavnom sastoji od omalovažavanja i ismijavanja, može se, kao vrhunac bijesa, javiti i fizičko nasilje.
Šta uzrokuje nasilno ponašanje kod djece?
Brojna istraživanja su pokušala da daju odgovor na pitanje zbog čega se dijete nasilno ponaša. Glavni zaključak je da postoje više faktora koji mogu uticati na neželjeno ponašanje djeteta:
- Ranije agresivno ili nasilničko ponašanje djeteta;
- Izloženost nasilju u kući, kao i u medijima;
- Genetski faktori, kao i oštećenje mozga ili povreda glave;
- Kao posledica fizičkog ili seksualnog nasilja nad djetetom;
- Kombinacija različitih stresnih socio-ekonomskih faktora u porodici (razvod, nezaposlenost, samohrani roditelji...);
- Korišćenje droge i/ ili alkohola.
Čini se da su neki od navedenih faktora u „nadležlnosti“ roditelja. Uzmimo za primjer nasilje u kući. Kako roditelj može zadržati kredibilitet i kako se može shvatiti ozbiljno poruka „nasilje nije ok“, ukoliko ga sam roditelj primjenjuje? Recimo da tata tuče mamu pred djecom ili „samo“ djecu. Sjetićete se odmah primjera sa pušenjem. Zašto bismo poslušali roditelje i ne bismo krenuli sa pušenjem, kao što nam to govore, ukoliko su sami pušači? Batine su sada veoma aktuelna tema, ima mnogo razloga za i protiv. Međutim, bez objašnjenja i razgovora, kazna nema smisla, ne dovodi do promjene ponašanja.
Kako roditelji mogu prepoznati elemente nasilja kod svog djeteta?
Znakovi koji mogu ukazivati na to da je dijete agresivno i da se ne ponaša primjereno su:
- Ekstremna iritabilnost;
- Intenzivan bijes;
- Ekstremna impulsivnost;
- Niska tolerancija na frustraciju.
Čini se da je najveći problem u primjećivanju ovih znakova upravo otpisivanje. Najčešće se ponašanje djeteta opravdava time da je to faza i da će proći. Na taj način dijete ne dobija adekvatnu i pravovremenu pomoć, što može kasnije dovesti do brojnih posljedica.
Kako pomoći djetetu i spriječiti dalje nasilje?
Kao što je već navedeno, otpisivanje ozbiljnosti situacije ili njeno minimiziranje u ovom slučaju nije nikako preporučljivo. Problem postoji, pitanje je samo kako sada postupati.
Stručna pomoć
Ukoliko roditelj uviđa da njegovo dijete vrši nasilje, trebalo bi da se konsultuje sa psihologom. Rani tretman od strane obučenog profesionalca može biti od velike pomoći. Uglavnom su ciljevi terapije kontrola bijesa, izražavanje bijesa na adekvatan način, učenje odgovornosti za vlastite postupke i prihvatanje posledica (uzročno posljedične veze).
Pomoć roditelja
Pored pružanja stručne pomoći i sami roditelji se mogu uključiti u rješavanje.
Bitno je da se dijete ne osuđuje zbog svog postupka, sa izjavama poput „Za to nema izgovora! Ti si loše dijete!“, pri čemu se situacija samo potvrđuje, bez mogućnosti da se dalje nešto uradi povodom toga ili sa tim. Činjenica je da je uradilo nešto loše, ali bitno je da dijete ima dovoljno poverenja da može da sa roditeljima popriča. Pritom, uključenost i doslednost roditelja je neophodna. Ukoliko roditelj nedosledno, bez kontinuiteta, pokušava da "nauči dijete pameti", velika je vjerovatnoća da će biti zbunjeno.
Pretpostavka je da dijete ne zna kako da izađe na kraj sa intenzivnim osjećanjima, zato je neophodno da roditelj pruži više opcija. Značajno je da postoji više od jedne opcije za rješavanje problema sa bijesom jer dijete onda može da bira šta će tada raditi, dakle preuzima odgovornost. Zato bi bilo dobro da u tome roditelji budu kreativni, ali isto tako i da dijete ravnopravno učestvuje, da smišlja načine koji bi mu u tom trenutku bili od pomoći. Ravnopravnost u pronalaženju rješenja je bitan dio odgovornosti i učenja uzročno posledične veze, koja je vjerovatno u slučaju nasilja slabije zastupljena.
Ukoliko dijete ispoljava bijes u kontaktu sa roditeljima, na primer dere se i baca stvari po kući, bilo bi dobro da se da „pauza“. Sa obzirom da u tom trenutku, dijete nije u stanju da uvidi posljedice i eventualne okidače, najbolje je da se recimo dijete odvede u neku neutralnu prostoriju bez mnogo detalja i da sjedi samo deset minuta, sa ciljem da razmišlja o svom postupku. Naravno, neophodno je da to uslijedi odmah. Nakon toga roditelj može razgovarati sa djetetom o okidačima za taj konkretan postupak. Ako je napravilo materijalnu štetu, da bi uvidjelo da svako djelo ima posledice, bilo bi veoma korisno ugovoriti kako će nadoknaditi štetu (to recimo može biti ukidanjem dijela džeparca ili čišćenjem prostora gdje je napravljena "scena").
Na kraju, možemo uvidjeti kompleksnost ovog naizgled drskog ponašanja. Bitno je da roditelji razumiju da i samo dijete ima probleme čim pribjegava nasilju, bilo da je riječ o problemima u ponašanju ili načinu nošenja sa stresom. Neophodno je uviđanje problema i njegovo rješavanje na više načina. Samo rad sa psihologom nije dovoljan, neophodna je uključenost i pomoć roditelja.
Izvor: https://www.yumama.com