U kom uzrastu djeca mogu da budu izložena nasilju i drugim temama koje su namijenjene odraslima? Da li će takav sadržaj uticati na određene devijacije u njihovom ponašanju?
Otkako su video igre ugledale svjetlost dana, mi, kao društvo, dovodimo u pitanje vrstu sadržaja koja jeste ili nije prihvatljiva za djecu i mlade. Pozabavićemo se tim problemom i ukazati kada bi trebalo intervenisati ukoliko za to ima potrebe.
Praćenje video igara i razgovor sa djetetom
Pođimo od pretpostavke da većina djece može uočiti razliku između izmišljenog i stvarnog. Ipak, porazgovarajte sa djetetom o tome kako biste vidjeli na koji način on posmatra virtuelni svijet koji se odvija pred njegovim očima. Predočite mu kakve vrste video igara postoje i kakva je igra za koju se on u tom trenutku interesuje. Ukoliko vodite računa o tome kakve filmove ili televizijski program pratite pred djetetom i da li je taj sadržaj primjeren njegovim godinama, nema razloga da ne radite potpuno isto i sa video igrama.
Pitanja: "Kako se osjećaš dok igraš ovu igru?" ili "Šta ti se najviše sviđa u njoj?" mogu da budu glavni okidač koji će vam pokazati u kom smjeru bi trebalo da preuzmete odgovornost ili da li bi trebalo da budete zabrinuti. Djeca nikada ne bi smjela da uče o temama za odrasle iz video igara. Informacije koje iz njih može dobiti su nepotpune i površne, često i potpuno iskrivljene, tako da potpuno gube svaki smisao.
Starosna ograničenja postoje sa razlogom
Istraživanja su pokazala da su djeca koja igraju video igre namijenjene odraslima ili starijim tinejdžerima sklonija vršnjačkom nasilju i agresivnom ponašanju. Ipak, ne možemo reći da su samo video igre uzrok tome. Postoji mogućnost da su djeca oponašala neke segmente igre u realnom životu. Ne postoji naučno objašnjenje koje dokazuje da su mediji, video igre, televizija ili filmovi razlog za iznenadne psihičke promjene koje se mogu uočiti u ponašanju djeteta. Mnoga testiranja su obavljana, a da se prije toga nijesu utvrdili faktori koji se tiču eventualnih devijacija u ponašanju djeteta prije nego što je počelo da se bavi određenom video igrom. Uostalom, one su napravljene tako da ih dijete igra određeni vremenski period u toku dana, a da potom nastavi dalje baveći se svakodnevnim obavezama i aktivnostima. Ništa što je pretjerano ne može biti dobro, pa se potrudite da ograničite djetetu vrijeme koje provodi ispred računara ili držeći džojstik u rukama.
Baš kao što filmovi imaju starosna ograničenja i dozvoljavaju roditeljima da kontrolišu šta djeca mogu da gledaju, a šta ne, tako ih imaju i video igre. Roditeljska dužnost je da znaju kako će njihovo dijete razumjeti nasilno ponašanje. Istraživanja su pokazala da, u prosjeku, djeca uzrasta 8-18 godina provode ukupno 7 ½ sati dnevno baveći se nekim vidom virtuelne zabave. Manje od polovine te djece reklo je da njihovi roditelji imaju pravila koja se tiču dozvola da se nešto igra ili gleda. Iznenađujuće ili ne, ljudi mogu postati zavisni od bilo čega. Ono što čini da se naše tijelo i um osjećaju zadovoljno nas svakako tjera da se tome iznova vraćamo. Zasigurno, droge i video igre nijesu ista stvar, ali zavisnost se manifestuje na isti način.
Svaka nagla promjena u ponašanju vašeg djeteta je znak koji ukazuje na neki problem. Stvari kao što su: iznenadne loše ocjene u školi, promjene u nevođenju računa o ličnoj higijeni, nagle promjene raspoloženja, mogu biti pokazatelj da je problem tu.
Šta da uradim ako primjetim da je moje dijete postalo nasilno?
Ukoliko primjetite da je vaše dijete počelo da oponaša sve ono što je vidjelo u nekoj video igri, vrijeme je da porazgovarate sa njim. Kao što smo već napomenuli, diskutovanje o dešavanjima koja se mogu vidjeti u video igri koju vaše dijete igra (bila ona realno ostvariva ili ne) je osnovna i glavna stvar koja vam može pomoći da odvojite u svijesti djeteta ono što je stvarno, a šta nije.
Na primjer, ako vaš sedmogodišnjak gleda film koji je pun nasilnog ponašanja postoji mogućnost da on ne razumije da je to ponašanje neprihvatljivo u stvarnom životu. Zbog toga mu objasnite da bi, ukoliko to uradi u realnosti, neko mogao da bude ozbiljno povrijeđen. Ukoliko se takvo ponašanje nastavi, možda je vrijeme da potražite stručnu pomoć. To iskustvo može biti vrlo pozitivno za dijete i uticati na buduća ponašanja u sferi igranja video igrara.
U zaključku, čini se da video igre nemaju moć da promijene karakter i ponašanje djeteta preko noći. Dijete sa mogućim problemom zavisnosti ili mentalne bolesti ispoljava znake ovakvog ponašanja mnogo prije početka igranja nasilnih video igara.
Izvor: Yumama
