Od kada postoje igrice predstavljaju bauk za roditelje. Mnogi smatraju da djeca previše vremena provode uz računar, da igrice mogu da oštete vid, utiču na uspjeh u školi ili društveni život djeteta.
Pošto je odrasla igrajući igrice, a danas učestvuje u njihovom stvaranju, Novosađanka Milica Crkvenjakov poželjela je da doprinese otklanjanju stereotipa o gejmingu i pomogne roditeljima da bolje razumiju omiljeni hobi svoje djece.
Osmislila je projekat „Roditelji gejmera" u okviru koga drži radionice po školama i savjetuje roditelje preko sajta i Fejsbuka. Ovaj projekat je pokrenut u okviru programa Kreativno mentorstvo.
Smatra da većina roditelja ne shvata igre dovoljno ozbiljno. „Roditelji gejmera ne razumiju zašto je to njihovoj djeci važno. Ili misle da su to igračke za djecu ili da je to opasno - kvari vid, doprinosi agresiji i asocijalnom ponašanju. Rijetki su roditelji koji su između ta dva ekstrema."
„Igrice su pokvarile dijete"
Aleksandra je mama dva dječaka od deset i sedam godina. Oni su počeli da igraju igrice oko četvrtog rođendana, ali od kada idu u školu vrijeme provedeno na računaru je ograničeno. Radnim danima tokom školske godine igrice gotovo nisu ni dozvoljene. Za sebe kaže da je donekle informisana o igricama koje vole njena djeca, ali bi rado pročitala nešto više o tome. Roditelji koji dolaze na radionice koje drži Milica Crkvenjakov mogu se podijeliti u dvije različite grupe. Oni koji se javljaju preko FB stranice shvataju koliko je gejming važan njihovoj djeci i žele da saznaju načine na koje mogu da učestvuju u tome.
S druge strane, roditelji koji dolaze na radionice u školama imaju neutralan ili negativan stav. „Prije nego što mogu da pričam šta oni mogu da urade, moram da razbijem taj zid, da uzdrmam stereotipe o agresiji, povlačenju u sebe, kvarenju vida" kaže Milica.
Najčešće dobija poruke poput „Moj sin bi trebalo da upiše fakultet, a igra igrice po cijeli dan", a smatra da je to problem o kome su roditelji trebali da razmišljaju prije deset godina. Zato je njen projekat upućen ka roditeljima djece nižih razreda. Svjetska zdravstvena organizacija je ove godine svrstala kompulzivno igranje igrica u kategoriju bolesti zavisnosti. Za potrebe projekta, Milica je razgovarala sa psiholozima i psihoterapeutima i sastavila tekst koji treba da pomogne roditeljima da utvrde da li konstantan gejming prolazna faza ili stanje zavisnosti. Razgovori sa stručnjacima su joj samo potvrdili mišljenje da kada dijete igra igrice, izbjegava obaveze i kontakt s drugim ljudima da je gejming samo simptom nekog ozbiljnijeg problema, a ne njegov uzrok.
Komunikacija je ključ
Milica je odrasla u porodici u kojoj igrice nisu bile tabu. Od malih nogu igra igrice s dvojicom braće. Roditelji im nisu to zabranjivali, već ih je interesovalo kako njihova djeca provode vreme. Otac je ponekad igrao s njima, a mamu je samo interesovalo šta je tema igrice i sa kim igra.
„Braća i ja smo imali različita interesovanja, svi smo bili dobri đaci, bavili smo se sportom", kaže ona. Međutim, svjesna je da većina njenih drugara nije naišla na razumjevanje roditelja za svoj hobi, što ju je motivisalo da pokrene „Roditelje gejmera". Ona smatra da roditelji ne moraju da sami igraju igrice, ali moraju sa djecom da pričaju o tome, da znaju sa kim djeca igraju, da li su nešto novo saznali igrajući. „Može dijete da odigra igru i da ništa ne nauči, a može da je odigra i da preispita svoje stavove i nauči mnogo stvari, zato roditelji moraju da pričaju s djecom, pogotovo ako igrice imaju kontroverzne teme."
S druge strane potpuno je razumljivo da roditelji ograniče vrijeme koje djeca provode uz igrice ili da im zabrane da igraju igrice za koje smatraju da nijesu odgovarajuće za njihov uzrast. „Postoje opasne igre", tvrdi Milica i spominje pucačku igru u čijem stvaranju je učestvovala američka vojska s namjerom da regrutuje buduće vojnike. Slične igre su korišćene za vrbovanje islamskih terorista. Za razliku filmova i knjiga, koje konzumenta stavljaju pasivan položaj, igrice su jedinstvene, jer „igrač je u poziciji da donosi odluke sam, one imaju veliku moć".
Da li zabrane funkcionišu?
Kroz rad sa roditeljima Milica je utvrdila da mnogi od njih misle da su igrice besplatne i dostupne svima. Postoji dosta igrica koje su besplatne, ali one najpopularnije poput Assasin's Creed i Call of Duty koštaju u prosjeku 60-70€. Djeca najčešće skidaju piratizovane verzije ili se okreću raznim besplatnim igricama koje se igraju onlajn. Pošto kupuje igrice za svoje sinove, Aleksandra smatra da na taj način kontroliše šta oni igraju. Sam sadržaj nadgleda otac, pošto i on voli da igra s njima. „Dosta je liberalan, ali pretpostavljam da ne igraju nešto nasilno", kaže ona. Djeca često provode onih par sati koje imaju slobodno, igrajući igrice, a roditelji bi željeli da oni rade nešto drugo. A najčešće ta djeca izvršavaju sve svoje obaveze, bave se sportom, druže se sa drugom djecom. Ima roditelja koji su toliko protiv igara da misle da je svako vrijeme provedeno ispred računara štetno.
Robert je ljekar iz Novog Sada, ima dvoje odrasle djece i kćerku tinejdžerku, koju više od igrica zanima gledanje klipova na Jutjubu. Djeci nije zabranjivao da igraju igrice, ali smatra da je to gubitak vremena. „Vrijeme je jako dragocjena stvar i veoma mi je važno da djeca rade stvari koje im neće pojesti vrijeme", kaže on. U jednom trenutku je i sam igrao igrice s kolegama i kako je bilo nasilja u njima, shvatio je da ta vrsta zabave i kod nenasilnih ljudi probudi instinkt, koga nisu svjesni da posjeduju.
Milica Crkvenjakov smatra da zabrane ne funkcionišu. „Roditelj koji zabrani gejming kod kuće nije sprečilo dijete da igra igrice. Čim skupi novac, dijete će otići u igraonicu i provešće četiri sata u zadimljenom podrumu", kaže ona i dodaje da time roditelj gubi kontrolu nad tim šta dijete radi i pogoršaće odnos s njim.
Roditelji koji gledaju puno televiziju ili koriste aplikacije na telefonu ne mogu efikasno da sprovedu zabranu gejminga, smatra ona. Takođe dodaje da je važno da roditelji ne koriste igrice umjesto bejbisitera, tako što ostave dijete dva sata s telefonom ili ispred kompjutera kako bi ono bilo mirno.
Gejm dizajn
Sa samo 21 godinu, Milica ima nekoliko godina radnog iskustva iza sebe - u jednoj novosadskoj firmi radila je kao gejm dizajnerka. Ovo novo zanimanje predstavlja pisanje scenarija za igrice i osmišljavanje mehanizme koje se u igrici koriste. Za nju je to predstavljalo idealan posao, jer kombinuje kreativno pisanje i rad s ljudima. Roditelji nisu pravili problem što je odustala od studiranja i odmah posle srednje škole počela da radi. „Podržavali su me, ali su rekli da će mi diploma ipak nekada biti potrebna", kaže Milica sa osmjehom. Kad se otvorio odsjek za gejm dizajn na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, Milica je upisala fakultet. Kada ne studira, drži radionice ili igra igrice, Milica volontira u gradskoj biblioteci na dječijem odjeljenju. „Volim da čitam dječije knjige - u njima je sve. One istražuju svaku temu na vrlo jednostavan način", kaže ona.
Gejmifikacija
Pored korisnih savjeta, edukativnih igara i razgovora sa stručnjacima, Milica na svom sajtu nudi roditeljima ideje kako da principe gejminga uključe u svakodnevni život i rješavaju probleme s djecom. Kako igre nagrađuju igrače, ona predlaže roditeljima da dječije obaveze tretiraju kao izazove koje oni treba da pređu, pa za čišćenje sobe ili neku drugu obavezu dobija se određeni broj poena. Na svakih 100 poena treba da uslijedi nagrada - ideš u bioskop, biraš šta ćete da jedete za ručak...
Ubijeđena je da za deset godina njen projekat neće biti potreban, jer će roditelji biti ljudi koji su odrasli uz igrice. To je slučaj Milene, mame devetogodišnjeg dječaka, ljubiteljke gejminga. Njen sin je počeo da igra kao vrlo mali, sjedeći u njenom krilu. Danas mu ne ograničava vrijeme koje provodi uz igrice, jedino joj je važno da je uradio domaći i da ide na trening plivanja. Ona ističe pozitivne strane gejminga, pošto je njen sin je kroz igrice „naučio engleski bolje nego što bi kroz osam razreda osnovne škole". Igrice mogu djecu, kao i roditelje da zainteresuju za programiranje. Aleksandra je prošle godine svoje sinove poslala na radionicu programiranja za djecu.
Milica ističe da su igre odlične u tome da nauče igrača da ako proba neko rješenje i ne uspijee, mora da proba ponovo. Ona s prijateljima igra popularnu League of Legends, uz koju je razvila vještine rada u timu, naučila da bolje komunicira i preuzme ulogu lidera. Iako uz studije i ovaj projekat nema vremena da se posveti igricama, smatra da nikada neće prestati da ih igra.
Izvor: BBC News na srpskom
